Još nas šest dana nas dijeli od 86. dodjele Oscara što znači da imamo još točno toliko vremena nadati se da i ove godine zlatni kipić neće otići u sasvim pogrešne ruke. Ok, procjena jesu li ruke prave ili krive bit će, kao i uvijek, posve subjektivna i izazvat će na forumima na tisuće komentara tipa „dobar film, ali nije zaslužio 8 Oscara“, „ma nije to film za Oscara“ i slično. Doduše, s vremena na vrijeme, otprilike jednom do dvaput u dekadi, Američka filmska akademija iznenadi dobrim odlukama, ja recimo posebno dobro pamtim onu iz 1992. godine (za 1991.) kada je film „Kad jaganjci utihnu“ Jonathana Demmea otišao kući s pet najvažnijih Oscara (najbolji film, režija, scenarij, glavna muška i ženska uloga), kao treći u povijesti nakon „Dogodilo se jedne noći“ i „Leta iznad kukavičjeg gnijezda“. S obzirom da nikad prije ni poslije neki horor nije osvojio Oscara (a „Jaganjci“ podjednako pripadaju žanru trilera i horora), usprkos dobroj reputaciji ipak je ovakav trijumf bio poprilično i jako ugodno iznenađenje.
To je bila jedna od onih rijetkih godina u kojoj sam volio Oscare, no dok ne postanete dovoljno stari i cinični da prestanete biti navijač (što mi se na žalost ili na sreću još uvijek nije dogodilo), povijest Oscara uglavnom se svodi na povijest frustracija pogreškama i nepravdama. Jedan od onih koji bi imao što o tome reći jest Marty Scorsese, kojemu je nepravda ispravljena nagradom za film za koji je baš i nije trebao dobiti („Departed“), ali postoji više desetaka sjajnih filmaša koji nisu dobili niti tu satisfakciju. Kao svojevrsni hommage njima, evo jedne sasvim osobne liste filmova koji su trebali dobiti Oscara, a nisu. Kako lista ne bi nadmašila telefonski imenik, u obzir smo uzeli samo one filmove koji su bili nominirani u pojedinim godinama i nepravedno izgubili. Dakle, kronološkim redom, and the loser is…
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.
1 Komentar