Ne mogu se točno odlučiti što mi se u ovom trenutku čini gore – sama činjenica iznenadne i prerane smrti sjajnog, genijalnog Philipa Seymoura Hoffmana prekjučer u 47. godini života ili pak njene grozne okolnosti. Bi li ju bilo lakše progutati da ga je npr. pregazio autobus? Teško je i pobrojiti koliko puta smo ga gledali kako savršeno utjelovljuje neke teške, delikatne tipove progonjene unutarnjim (i vanjskim) demonima. Bio je jedan od onih glumaca kojem, iako si ga gledao već bezbroj puta i pomalo ti se već čini kao da ga osobno poznaješ, odmah u prvim kadrovima povjeruješ da je to baš taj lik kojeg ti upravo „prodaje“. Čini se da je najbolji bio tamo negdje oko svoje 40-e, cca. 2007. i 2008., i iz tog je perioda čak pet filmova na ovoj listi, iako nemamo razloga misliti da je njegovo najbolje bilo iza njega, već da su ga najveće stvari tek čekale, dapače. No, i ovako je iza sebe ostavio ogroman, grandiozan opus što glavnih, što „sporednih“ uloga. Mnoge njegove važne uloge u bitnim filmovima (kao npr „Magnolia“, „Big Lebowski“ ili „Happiness“) nisu na ovoj listi iz prostog razloga što u sjećanju ovog konkretnog Nemilosrdnog Gada neke druge naprosto jače sjaje. Neke pak kojih se dobro sjećam nisu ovdje jer su bile u manje „bitnim“ filmovima („Flawless“, „Mission Impossible 3“ ili pak opskurna kanadska drama „Owning Mahowny“), iako su redom sjajne kao i one koje naprosto nisu ovdje stale (između ostalih „Ides Of March“, „Moneyball“, „The Talented Mr. Ripley“ ili „25th Hour“). Lista je naravno, kao i većina drugih NG stvari duboko osobna i nije ni približno definitivna… Do viđenja majstore!
NG TOMLJANOVIĆ
Sve pet, ali bez „Happinessa“, što se mene tiče, lista nije potpuna. Čovjek briljira kao iberperverznjak koji na perverznu spiku zbari čak i Lary Flynn Boyle..
NG RUNJIĆ
sto ljudi sto lista najboljih filmova p.s. hoffmana – dobar je u “happiness”, što jest jest, al uvijek sam imao neku odbojnost prema tipovima koji te prcaju na telefon…
10Miris žene / Scent of a Woman (1992.)
Moj prvi susret s Philipom Seymourom Hoffmanom bila je mala ulogica razmaženog tatinog sina u filmu koji je konačno, nakon sedam nominacija, donio Oskara Alu Pacinu. Razigranog Pacina ovdje nitko naravno nije mogao nadmašiti, ali je Hoffman u jednom od svojih prvih nastupa „za doručak pojeo“ tada iznimno „vrućeg“, ne baš talentiranog, prilično zbunjenog Chrisa O’Donnella i najavio velike stvari…
9Capote (2005.)
Tad nisam bio pretjerano oduševljen Hoffmanovim tumačenjem Trumana Capotea koje mu je donijelo jedinog Oskara (od četiri nominacije), činio mi se pretjeranim i preglumljenim, a i našao se na putu Heathu Ledgeru koji je u „Brokeback Mountainu“ dao svoju ulogu života (ako je Akademija učinila sve da zajebe „Brokeback“ u kategoriji najboljeg filma nagradivši inferiorni „Crash“, barem im se u kategoriji glavne muške uloge ne može spočitati homofobija – i Hoffman i Ledger igrali su gayeve). Danas kad su obojica na nekom drugom mjestu, ništa od toga zapravo više nije važno…
8Sumnja / Doubt (2008.)
Svoju treću oskarovsku nominaciju Philip Seymour Hoffman zaslužio je ulogom mladog, liberalnog svećenika/učitelja kojeg optuže da je imao nešto više s jednim svojim učenikom u ovoj komornoj, samostanskoj drami s jakim kazališnim pedigreom. Možda je zanimljivo spomenuti da su od tri filma u kojima su zajedno glumili, Hoffman i sjajna Amy Adams oboje bili nominirani za sporedne uloge u dva (osim „Sumnje“ i lani u „Masteru“), a u trećem samo on („Rat Charliea Wilsona“)…
7Master / The Master (2012.)
Zasad posljednja velika uloga Philipa Seymoura Hoffmana (i njegova četvrta oskarovska nominacija). Zasad, jer još moramo pogledati nekoliko filmova koje je snimio a nisu još prikazani. Poznavajući Akademiju, kladim se da će primjerice njegova uloga u na Sundanceu upravo prikazanom „A Most Wanted Man“ Antona Corbijna prema Johnu Le Carreu Hoffmanu donijeti barem tzv. „sućutnu“, posthumnu nominaciju (ako ne i „pravu“). U „Masteru“ P.T. Andersona iznimno je intenzivno utjelovio karizmatičnog šarlatana Lancastera Dodda, vođu jednog poratnog „filozofskog pokreta“, vrlo slobodnu parafrazu oca scijentologije L. Rona Hubbarda…
6Dok vrag ne sazna da si mrtav / Before The Devil Knows You’re Dead (2007.)
Posljednji film legendarnog Sydneya Lumeta ima vrlo obećavajući set up, ali se na razvrti baš nasretnije, pa najbolja stvar u njemu ostaje sjajna Hoffmanova uloga još jednog nervoznog šeprtlje koji zajedno sa svojim ništa bistrijim bratom (Ethan Hawke) koji mu pritom još i kara ženu (Marisa Tomei) odluči opljačkati očevu (Albert Finney) draguljarnicu – njima plijen, starcima lova od osiguranja i svi sretni i zadovoljni. Treba li uopće reći da će sve poći katastrofalno po zlu?
5Sinegdoha, New York / Synecdohe, New York (2008.)
Ovakvu suludu ali rubno genijalnu multi-referentnu fantazmagoriju o umjetničkoj viziji koja zamagljuje granicu između stvarnosti i mašte, ponekad i ludila, kakvu je Charlie Kaufman složio u svojoj „Sinegdohi“ mogao je isfurati jedino Philip Seymour Hofman. Zaplet je nemoguće prepričati, a nije ni potrebno – to treba vidjeti da bi se povjerovalo…
4Korak do slave / Almost Famous (2000.)
Više cameo nego prava uloga, u rock’n’roll remek-djelu Camerona Crowea Hoffman je utjelovio legendarnog rock novinara Lestera Bangsa, koji je pak u čudnoj igri životne koincidencije skončao u istom gradu i od istih uzroka kao i Hoffman 32 godine kasnije. U samo par scena tako plastično i snažno dočarati neki lik, kao što je Hoffman Bangsa u „Almost Famous“ mogu samo najveći…
3Obitelj Savage / The Savages (2007.)
Ovdje je Hoffmanu za dlaku izmakla Oskar nominacija za glavnu ulogu i vjerojatno ne stoga što je netko drugi bio bolji (Tko? Nominirani Johnny Depp u „Sweeney Toddu“ možda?), nego je te godine zasjao u „Ratu Charliea Wilsona“, pa su valjda mislili da je malo too much da mu daju dvije nominacije, a upravo to učinili su te godine Zlatni Globusi (dali Hoffmanu dvije nominacije, doduše nijedan Globus). Radi se o otuđenom bratu i sestri (nju je igrala sjajna Laura Linney koja je pak uspjela uhvatiti oskarovsku nominaciju, ali ne i globusovsku) koje život ponovo spoji kad su primorani brinuti se za umirućeg oca, s kojim također imaju dosta nerazriješenih računa. Ona je dramatičarka aspirantica, on profesor, a oboma im je privatni život u rasulu u ovoj podigranoj i diskretnoj, ali gotovo savršenoj obiteljsko-egzistencijalnoj drami…
2Rat Charlieja Wilsona/ Charlie Wilson’s War (2007.)
Jedna od dvije meni najdraže uloge Philipa Seymoura Hoffmana (i njegova druga oskarovska nominacija) dogodila se na žalost u sezoni kad je sve moguće nagrade za sporednu ulogu pobrala blesava zurka Javiera Bardema u jednom od slabijih filmova braće Coen („No Country For Old Men“). Hoffman je u sjajnoj političkoj satiri Mikea Nicholsa po scenariju Aarona Sorkina o američkom petljanju s Talibanima u rusko-afganistanskom sukobu ’80-ih koje će im se kojih 15-ak godina kasnije tako gadno obiti o glavu, maestralno utjelovio (treba li uopće reći) šlampavog, presmiješnog, ciničnog CIA operativca i kužista Gusta Avrakotosa….
1Kralj pornića / Boogie Nights (1997.)
Između toliko genijalnih uloga, teška srca odabirem baš ovu, jer je ona vjerojatno prijelomna u smislu da je valjda svima nakon nje postalo jasno da imamo posla s velikim talentom. Također se radi o manjoj ulozi u ogromnoj, odreda izvrsnoj glumačkoj ekipi u meni najdražem filmu Paula Thomasa Andersona (Hoffman je glumio u pet od njegovih šest filmova – „Hard Eight“, „Magnolia“, „Punch Drunk Love“ i „The Master“, a nije jedino u „There Will Be Blood“). Hoffman ovdje igra šlampavog (but of course…) gay mikromana Scottya nesretno zaljubljenog u glavnog junaka Dirka Digglera (Mark Wahlberg), porno zvijezdu golemog, ali ipak prostetičkog šarma…
Komentari