And the loser is…

1939. „Ninočka“ i „Poštanska kočija“

1939. godinu mnogi smatraju najboljom godinom u povijesti američkog filma što tek donekle opravdava da makar jedan od dva gore spomenuta filma nije uzeo Oscara. Drugo opravdanje za činjenicu da su genijalna komedija Ernsta Lubitcha i prvi veliki vestern Johna Forda ostali bez Oscara jest što su izgubili od tzv. najvećeg filma u povijesti „Zameo ih vjetar“, marketinškog i komercijalnog trijumfa kojeg još desetljećima nitko neće nadmašiti.

Te godine u konkurenciji su bili još i „Čarobnjak iz Oza“, „Orkanski visovi“ Williama Wylera, „Love Affair“ Lea McCareya, „Dark Victory“ s Bette Davis, „Goodbye Mr. Chips“ Sama Wooda i Caprin „Mr. Smith Goes to Washington“, redom filmovi koji bi u nekim malo slabijim godinama lako mogli uzeti Oscara, no čak i u takvoj nevjerojatnoj konkurenciji „Ninočka“ i „Poštanska kočija“ predstavljaju teško dostižne vrhunce. Uostalom, već je izlizana priča o tome kako je upravo „Poštanska kočija“ poslužila kao udžbenik režije za jedan od najvećih filmova svih vremena i, čudna li čuda, još jednog oskarevskog gubitnika koji upravo slijedi.

1941. „Građanin Kane“

Kako rekosmo, Orson Welles priznao je da je sve o režiji naučio gledajući Fordovu „Poštansku kočiju“ (navodno čak 40 puta), no to mu nije pomoglo da osvoji Oscara budući da je isti te godine otišao – Johnu Fordu. Da se razumijemo, svaki Oscar Johnu Fordu je zaslužen, dobio ih je četiri a da ih je primio još toliko ne bi bilo previše, no 1941. godine su ga baš mogli i preskočiti – bez obzira što je „Kako je bila zelena moja dolina“ velik i važan film, ovaj je put učenik nadmašio učitelja. Inače, baš kao i dvije godine ranije, i 1941. je konkurencija bila impresivna pa su bez kipića za najbolji flm ostali Hustonov „Malteški sokol“, Hawksov „Narednik York“, „Male lisice“ Williama Wylera i Hitchcockova „Sumnja“. Za utjehu „Građaninu Kaneu“ koji je pola stoljeća nosio titulu najboljeg filma svih vremena (prema časopisu Sight & Sound), „Vrtoglavica“, aktualni no. 1 film svih vremena, nije dobila niti nominaciju za najbolji film.

1967. „Bonnie i Clyde“

Početak velikih previranja u američkom filmu s kraja šezdesetih najbolje se vidi u sjajnoj gangsterskoj sagi Arthura Penna „Bonnie i Clyde“ koja se i danas smatra jednim od najznačajnijih filmova američkog modernizma. Ipak, od deset nominacija, film je dobio samo dva Oscara (za sporednu žensku ulogu i fotografiju), a nagrade su zaobišle i izvrsne tumače glavnih uloga Faye Dunaway i Warrena Beattyja, dok je trijumfirao odličan, ali ipak za ocjenu slabiji film, „U vrelini noći“ Normana Jewisona koji je, međutim, značajan zbog vjernog prikaza rasističkog američkog juga i odličnog nastupa Sidneyja Poitiera.

1976. „Taksist“

„Talkin’ to me?“, vjerojatno je prošaptao Sly Stallone kad je nakon one čuvene najave „And the winner is…“ izgovoren naslov njegova filma. Svi dosad navedeni primjeri oskarevskih nepravdi uz malo dobre volje mogli bi se otpisati i kao naknadna pamet, no kad je riječ o 1976. godini nešto je teže shvatiti gdje im je zapravo bila pamet. Malo će tko reći da je „Rocky“ loš film, dapače, no još je manje onih koji će ga se usuditi ugurati u istu rečenicu s „Taksistom“ Martina Scorseseja.

Baš kao i u slučaju „Građanina Kanea“ nema danas više potrebe bilo koga uvjeravati u vrijednost ovog filma, no stvarno smiješno zvuči da je te godine Oscara za režiju dobio John G. Avildsen za „Rockyja“, dok Scorsese nije niti nominiran, no bio je to tek početak njegovog oskarevskog križnog puta. Inače, barem još jedan film te je godine u redu za Oscare bio ispred „Rockyja“ – sjajna „TV mreža“ Sidneyja Lumeta. Kad smo već kod nje bilo bi nepravedno reći da sjajni Peter Finch nije zaslužio nagradu, ali Robert De Niro…

1979. „Apokalipsa danas“

Priznajem da nisam hardcore obožavatelj Coppoline „Apokalipse danas“ te da imam dosta simpatija za Roberta Bentona, među ostalim njegovim filmovima i za „Kramera protiv Kramera“, no volio bih vidjeti tko bi danas od onih glasača Akademije koji su još uvijek živi ponovno digao ruku za ovog potonjeg umjesto za Coppolino remek-djelo. Francisu Fordu utjeha je bila tek to što je u tom trenutku već imao pet Oscara, po jedan za najbolji film i režiju („Kum 2“) te tri scenaristička („Patton“, „Kum“ i „Kum 2“) pa nije morao prolaziti kalvariju poput Scorsesea koji je junak i naše sljedeće priče.

1980. „Razjareni bik“

Ok, možda je „Taksist“ bio prečudan, preradikalan, prehisteričan, premračan, prenešto… ali ovo sad već postaje tendenciozno. Svaka čast redateljskom debitantu Robertu Redfordu i njegovim „Običnim ljudima“, koje sam svojedobno gledao ali mi se baš nisu nešto urezali u pamćenje, za razliku od fascinantnog „Raging Bulla“ koji bi poput nekoć „Poštanske kočije“ danas mogao poslužiti kao udžbenik za studente režije ili filmskog snimanja, ali ponajviše filmske montaže, za koju je genijalna Thelma Shoonmaker ipak dobila Oscara. Primio ga je i Robert De Niro za ulogu posrnulog boksačkog prvaka Jacka La Motte, a možda bi ga ipak osvojio i sam Scorsese da se poput svog glavnog glumca za potrebe filma morao udebljati 30 kila. Ali njegov PR agent ovoga je puta gadno omanuo pa će Marty na svoj sljedeći oskarevski poraz („Posljednje Kristovo iskušenje“) morati pričekati punih osam godina.

1990. „Dobri momci“

Nakon dva neuspjeha u utrci za Oscarom za režiju (prethodna dva su „Razjareni bik“ i „Posljednje Kristovo iskušenje“), na red je stigla i treća nesreća u utrci za Oscarom za najbolji film (nakon „Taksista“ i „Razjarenog bika“). I za razliku od Orsona Wellesa koji se makar mogao tješiti da je popušio od velikog Johna Forda, Scorsese je ponovno izgubio od glumca, redateljskog početnika, Kevina Costnera i njegovog „Plesa s vukovima“. Još jedan solidan film koji, baš kao i „Rocky“ i „Obični ljudi“ prije njega, nikako ne ide u istu rečenicu s „Goodfellasima“. Imao je Joe Pesci pravo, to stvarno više nije bilo smiješno.

1994. „Pakleni šund“ i „Iskupljenje u Shawshanku“

Samo je film koji pamtimo po rečenici „Život je poput bombonijere, nikad ne znaš što ćeš dobiti“, mogao dobiti Oscara u konkurenciji „Iskupljenja u Shawshanku“ i „Pulp Fictiona“. Upravo onako kako je prolazio kroz cijeli film, ne shvaćajući baš najbolje što mu se događa, tako je Forrest Gump dotrčao i do Oscara, iako su mu konkurenti bili Quentin Tarantino s urnebesno zabavnim, inteligentnim i superkul filmom nakon kojeg više ništa u američkom filmu nije bilo isto te sjajne zatvorske drame Franka Darabonta koja je s prosječnom ocjenom 9,2 već godinama broj jedan na IMDb-u, ispred prva  dva „Kuma“.

1996. „Fargo“

Uobičajene zamjerke glasačkom tijelu Američke filmske akademije jest da je konzervativno i prestaro, no ipak se relativno rijetko ponašaju poput teških pacijenata, kao što se dogodilo te 1996-e . Netko zluradiji od mene rekao je da su časne starine vjerojatno pomislile da je „Engleskog pacijenta“ režirao David Lean, no ni ta ih zabuna ne ekskulpira. U relativno slaboj konkurenciji „Fargo“ braće Coen sa sjajnom trudnicom Frances McDormand u ulozi policajke bio je zapravo jedini logičan izbor, no i „Jerry Maguire“ Camerona Crowea ili „Secrets & Lies“ Mikea Leigha bili bi manje zlo od „Engleskog pacijenta“, razvučenog i patetičnog ljubića Anthonyja Minghelle. Kao i Martin Scorsese, tako su i braća Coen svog Oscara morali čekati sve do trenutka kad ga uopće nisu zaslužili („Nema zemlje za starce“).

1998. „Spašavanje vojnika Ryana“

I baš kad smo mislili da gore ne može, Akademici su odlučili ponovno testirati „how low can we go“. Baš kao i u slučaju „Apokalipse danas“, tako i sada mogu reći da nisam neki žešći navijač ovog Spielbergova filma, ili barem njegove druge dvije trećine (prva je doista briljantna i moguće sama vrijedna Oscara), no u ovom slučaju niti oštećenja vida i sluha ne mogu biti ispričnica. Da ih danas pitate što im bi da su pored „Ryana“ dali glas šarmantnom ali potpuno efemernom „Zaljubljenom Shakespeareu“ vjerojatno bi odgovarali slično ko članovi HDZ-a o Fimi mediji, „ne sjećam se“, „nisam ja“, „nisam znao“, „za sve je kriv predsjednik“…

2002. „Pijanist“

To đubre koje je silovalo maloljetnu djevojčicu nije zaslužilo dobiti Oscara ni da snimi pet „Pijanista“ i „Rosemarynu bebu“ povrh – to bi bio jedini razuman i prihvatljiv argument zašto, opet u relativno slaboj konkurenciji, film Romana Polanskog o užasima varšavskog geta nije dobio Oscara. Kažem, to bi bio argument, ali nije budući da je Polanski za “Pijanista” nagrađen Oscarom za režiju, a nema tog objašnjenja koje bi opravdalo da je pozlaćeni kipić otišao korektnom ali ništa više od toga mjuziklu „Chicago“. Uostalom, te 2002. godine Akademija još uvijek nisu uspjela zakrpati sramotni oskarovski bug zvan Martin Scorsese pa ne bi bilo ništa strašno i da su Oscarom nagradili jedan od njegovih filmova iz druge lige, „Bande New Yorka“.

2005. „Planina Brokeback“

Te 2005. godine cijeli je svijet pričao o „Planini Brokeback“ fascinantnom gay ljubiću pod stetsonima Anga Leeja, no ne i kreposni članovi Američke filmske akademije koje se kakti jako dojmila pretenciozna drama Paula Haggisa „Fatalna nesreća“ („Crash“). Iste se, međutim, već nakon manje od 10 godina mnogi čitatelji ovog sajta jedva sjećaju, dok su kauboji pederi u istom periodu prerasli u moderni filmski klasik.

2010. „Početak“ i „Društvena mreža“

U godini u kojoj su dva holivudska teškaša Christopher Nolan i David Fincher snimili svoje jake filmove – inteligentne, važne, uzbudljive i uspješne – dodijeliti Oscara jednoj prosječnoj engleskoj drami kakva je „Kraljev govor“ zaista zahtijeva mnogo hrabrosti. Ili možda ipak – gluposti.