Dok po kinima razvaljuje novi Spider-man, peti (odnosno drugi od reboot-a) i daleko najslabiji nastavak ove franšize, mi smo još uvijek pod dojmom dvaju nastavaka koji su debelo nadmašili svoje prethodnike. OK, „mi“ je možda malo preteška riječ jer prije ćeš pritjerati NG Tomljanovića da prizna da u trenucima sjete i samoće potajno sluša Massima nego da ode pogledati sjajnog, eksplozivnog drugog Kapetana Ameriku. Podjednako je u odnosu na svoju jedinicu superioran i šarmantno prenapuhani high camp trešerski spektakl „300: Uspon carstva“, ali i tu se NGT odlučio za obilazak u širokom luku. Većina današnjih franšiza, pogotovo onih stripovskog porijekla, počinju filmovima koji strahovito puno vremena troše na izlaganje priče i upoznavanje s likovima i kontekstom, pa tu onda često bude puno spike a malo akcije. Nekad to ispadne sasvim cool, nekad bogme i ne, no zato su tu uvijek veće, jače, glasnije i žešće dvojke da poprave stvar. U moru nastavaka iz kojih sam birao ovu listu, a koja je naravno, kao i sve naše liste krajnje subjektivna i osobna, klonio sam se dvojbenih stavova – primjerice jesu li Cameronovi „Aliensi“ bolji od Ridleyevog „Aliena“ ili pak drugi „Mad Max“ od prvog. Također, snimljeno je dosad 23 filma o Jamesu Bondu i većina ih je bolja od prvog („Dr. No“) – kao i što su svi Bondovi s Rogerom Mooreom bolji od njegovog debija u ulozi špijuna s dozvolom za ubijanje („Živi i pusti umrijeti“), a isto je i s Danielom Craigom (od njegovog bondovskog debija „Casino Royale“ sve je bolje). Zatim, prvih 20-ak minuta drugog Indiane Jonesa naprosto je savršeno, ali ostatak ipak ne uspijeva nadmašiti sjajne „Otimače izgubljenog kovčega“. Bolji od svojih prethodnika bili su i Rodriguezov „Desperado“, Burtonov „Batman Returns“ kao i treći i četvrti „Umri muški“, no ipak ostaju ispod crte. Serijal Richarda Linklatera „Before Sunrise/Sunset/Midnight“ prepuštam NGT-u i njegovoj listi najboljih sequela, jer mu je on skloniji možda čak i više nego samom Massimu…
Uglavnom, lista:
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.