60 je godina prošlo otkako je iz mora izašlo jedno od najpoznatijih filmskih čudovišta. U međuvremenu snimljeno je čak 29 filmova, 28 japanskih, jedan američki, i još dvije američke adaptacije originalnih filmova, no svijet se još nije zasitio Godzille pa nam upravo u kina stiže novi, jubilarni 30-ti film. Kada je 2004. godine pola stoljeća Godzille obilježeno filmom „Godzilla: Final Wars“, studio Toho u okrilju kojeg su snimljeni svi japanski filmovi o Godzilli objavio je kako deset godina neće snimiti novi film, no na kraju se dogodilo da točno deset godina kasnije u kina stiže drugi američki „Godzilla“ koji će pokušati popraviti loš dojam filma iz 1998. koji je režirao Roland Emmerich.
Za novog „Godzillu“ zaslužna je produkcijska kuća Legendary Pictures koja je najpoznatija po Nolanovoj trilogiji o Batmanu, te mnogim drugim megaprodukcijama poput „Čovjeka od čelika“, „Pacific Rima“ ili „300“. O filmu se priča već nekoliko godina, spominjala se mogućnost da se režije prihvati Guillermo del Toro, no on je umjesto toga snimio „Pacific Rim“, film o gigantskim oceanskim čudovištima koji je mnoge podsjetio upravo na „Godzillu“, dok je u režijski stolac na kraju zasjeo hvaljeni ali ne toliko poznati Gareth Edwards koji ima redateljski potpis ispod SF-a „Monsters“ (2010.). Oko scenarija, čiji je prvi draft napisao David Callaham, vrtila su se jaka imena poput Davida S. Goyera („Dark Knight“ trilogija) i Franka Darabonta („Iskupljenje u Shawshanku“) što su bili dobri signali, no na kraju su obojica odustali, a potpis na špici na kraju je zaslužio Max Borenstein kojemu je ovo prvi jači realizirani scenarij.
Cast novog „Godzille“ predvode Aaron Taylor-Johnson, Ken Watanabe, Bryan Cranston, Sally Hawkins, Juliette Binoche i David Strathairn što uopće ne zvuči loše, baš kao niti prve umjereno pozitivne kritike pa se čini da je Godzillino vrijeme ponovno došlo. No, prije nego što se zaletite u kino, ova stara mrcina zaslužila je malo prisjećanje na dobra stara vremena u kojima je potpisnik ovih redaka uživao u Godzillinim nepodopštinama u kinu Kustošija dok je ono još bilo rezervirano za pošteni šund, a ne za porno. Prelistat ćemo stare albume bez velikih pretenzija, tek toliko da se prisjetimo kako nas je omiljeni gušter svih ovih godina na opće zadovoljstvo terorizirao.
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.