Ne mogu se točno odlučiti što mi se u ovom trenutku čini gore – sama činjenica iznenadne i prerane smrti sjajnog, genijalnog Philipa Seymoura Hoffmana prekjučer u 47. godini života ili pak njene grozne okolnosti. Bi li ju bilo lakše progutati da ga je npr. pregazio autobus? Teško je i pobrojiti koliko puta smo ga gledali kako savršeno utjelovljuje neke teške, delikatne tipove progonjene unutarnjim (i vanjskim) demonima. Bio je jedan od onih glumaca kojem, iako si ga gledao već bezbroj puta i pomalo ti se već čini kao da ga osobno poznaješ, odmah u prvim kadrovima povjeruješ da je to baš taj lik kojeg ti upravo „prodaje“. Čini se da je najbolji bio tamo negdje oko svoje 40-e, cca. 2007. i 2008., i iz tog je perioda čak pet filmova na ovoj listi, iako nemamo razloga misliti da je njegovo najbolje bilo iza njega, već da su ga najveće stvari tek čekale, dapače. No, i ovako je iza sebe ostavio ogroman, grandiozan opus što glavnih, što „sporednih“ uloga. Mnoge njegove važne uloge u bitnim filmovima (kao npr „Magnolia“, „Big Lebowski“ ili „Happiness“) nisu na ovoj listi iz prostog razloga što u sjećanju ovog konkretnog Nemilosrdnog Gada neke druge naprosto jače sjaje. Neke pak kojih se dobro sjećam nisu ovdje jer su bile u manje „bitnim“ filmovima („Flawless“, „Mission Impossible 3“ ili pak opskurna kanadska drama „Owning Mahowny“), iako su redom sjajne kao i one koje naprosto nisu ovdje stale (između ostalih „Ides Of March“, „Moneyball“, „The Talented Mr. Ripley“ ili „25th Hour“). Lista je naravno, kao i većina drugih NG stvari duboko osobna i nije ni približno definitivna… Do viđenja majstore!
Sve pet, ali bez „Happinessa“, što se mene tiče, lista nije potpuna. Čovjek briljira kao iberperverznjak koji na perverznu spiku zbari čak i Lary Flynn Boyle..
sto ljudi sto lista najboljih filmova p.s. hoffmana – dobar je u “happiness”, što jest jest, al uvijek sam imao neku odbojnost prema tipovima koji te prcaju na telefon…
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.