Kolega NG Tomljanović jučer je sve lijepo objasnio o statistikama, kontekstu i filmskom stanju nacije, odnosno planete, pa meni nije preostalo bogzna što za reći u ovom uvodnom tekstu osobnog izbora za 2013. No, moram ponoviti riječi koje mi je uzeo iz usta – kolikogod i sam volio čitati slične liste (a ponekad ih i sastavljati), duboko se grozim kad im nalijepe naslov „najbolji“. Možda to ima veze i s tim da sebe i nakon desetljeća pisanja o filmu i dva i pol o glazbi, i dalje percipiram puno više kao fana nego kao kritičara. Čak se i prije nego kritičar vidim kao Nemilosrdni gad, iako nam je uvaženi kolega Denis Kuljiš ljetos kad smo počinjali prigovorio, možda i s pravom, da bi trebali promjeniti ime u Mali leteći medvjedići. Moja dakle lista nikako nije top 10 najboljih, već naravno najdražih i ima puno više veze s nekim mojim trenutnim raspoloženjem u trenutku „konzumiranja“ filma nego s onim nekim redovnim kritičarskim kriterijima. Naravno da se kad pišem o filmu pokušavam značajno više držati i njih, dapače, ali ovdje, u slučaju svođenja godišnjih računa, to ne važi. Tu su pravila potpuno drukčija – čisti, najobičniji „vulgaris“ doživljaj jednog redovnog kino gledatelja koji se u životu nagledao svega i svačega, ali mu još uvijek zna zaigrati srce kad na primjer Bruce kresne Batmobile, Woody počne nervozno lamatati rukicama, ili pak Leo & Jonah (odnosno Jordan & Donnie) nekidan čvaknu onaj specijalni „sveti gral“ quaalude-a.
Također, i kolega NGT (Tomljanović ofkors, al ovako zvuči moćnijeJ) spominjao je televiziju, i tu se isto nema što dodati, osim što u mom konkretnom slučaju definitivna kreativna prevlast TV produkcije nad filmskom znači i višestruko manji broj odgledanih filmova. Nekad sam, u zlatno doba videoteka a prije torrenta, uredno gledao 200 filmova godišnje, ponekad i 250, dok se posljednjih godina jedva nabere i 100-injak. Priznajem, kad se oduzmu sve reprize uhvaćene slučajno na telki (proljetos sam na Novoj odgledao „Goodfellase“ dva dana zaredom valjda 100. i 101. put!) ili pak dobrovoljne (moralo se između ostalih obnovit gradivo oba „Dark Knighta“), kao i nadoknađivanje zaostataka iz prethodnih godina (npr. sjajna „Red Riding“ trilogija Channel Foura iz 2009.) dođe se do zaista poražavajućih brojki odgledane nove filmske produkcije. Ali što da se radi kad se čovjek nađe u dilemi da li pogledati kakav aktualni holivudski blockbuster bez mozga i duše ili pak bubnuti čitavu sezonu npr. sjajne „House Of Cards“. A gdje su još nove sezone starih, sad već jako umornih, ali svejedno obožavanih favorita koji se ne propuštaju („Californication“, „Weeds“, „The Big C“, „Eastbound & Down“…) pa nešto novijih „Veep“, „Family Tree“ ili ne-baš-bogzna-kakvih-al’-šta-da-se-radi „Hello Ladies“.
Od filmova koji nisu ušli na konačnu listu mislim da treba spomenuti par ne pretjerano dobrih, ali meni iz nekog razloga simpatičnih srednjostrujaških holivudskih komedija kao što su „Obitelj Miller“, „Dostavljač“, „Specijalne agentice“ i, iako su debelo iznevjerili očekivanja – „Ovo je kraj“ i „World’s End“ (ta doduše nije holivudska nego britanska ali svejedno). Također, bilo što s Denzelom uvijek automatski ulazi na svaku moju top listu, pa je tako i s „2 Igrača“, iako ne doduše u top 10, a tu su negdje i TV film Larrya Davida „Clear History“, aktualni time travel rom-kom Dicka Curtisa „Pravi trenutak“ i pošteni, ali zericu suhonjavi „Kapetan Phillips“. Nije mi bilo mrsko pogledati ni oba uništi-Bijelu-kuću-fetiš spektakla, „Misija: Bijela kuća“ Rolanda Emmericha i „Pad Olimpa“ Antoinea Fuquae, no tu sam, znam znam, u minornoj manjini. Vjernim čitateljima ovog sajta zasigurno je poznata i moja epizoda s prespavanom posljednjom, ubitačno bučnom trećinom „Čovjeka od čelika“, no ove prve dvije trećine koje sam odgledao apsolutno ulaze u moj godišnji top 10, i to vrlo visoko.
Što da se radi, pogledat će se valjda i „Čelični“ jednog dana, kao i npr. „Utrka života“ za koju slutim da bi mi se mogla svidjeti, a imam neki osjećaj da iz nekog razloga moram pogledati i „Usamljenog osvetnika“, ako ništa drugo da imam razlog zapodjenuti kavgu s NGT-om (koji taj film nikako ne podnosi), jer u zadnje vrijeme su nam se filmski ukusi opasno počeli približavati. Preopasno čak štoviše…
No krenimo ipak s listom…
10Kick-Ass 2
„Kick-Ass“ dvojka je slabija od jedinice utoliko što naprosto nije bolja. Ako nekome ta rečenica zvuči glupkasto (fakat?), bolje će razumjeti ako pogleda oba „Kick-Assa“ jedan za drugim – genijalnu jedinicu i vrlo dobru dvojku. No, ima tu još i više nego dovoljno „robe“ za fanove – od efektne epizode Jima Carreya, preko uvijek rado viđenog Christophera Mintz-Plassea do neodoljive Hit Girl, koja sad već polako prestaje biti klinka, što čini mogućnost Trojke itekako zanimljivom…
9Gravitacija / Gravity
Vizualno jedan od najfascinantnijih filmova godine, ako ne i najfascinantniji podjednako je nefascinantan u svom verbalnom djelu ili pak u sferi zapleta. Iako će bez greške skupiti bar pola tuceta oskarovskih nominacija, onaj tko ju nakon toga krene gledati na DVD-u (jer u kinima je više nema) bit će poprično zatečen čitavom halabukom oko nje, jer izvan kino dvorane, čak i u 2D-u ili bez IMAX-a gdje izgleda naprosto sjajno, „Gravitacija“ nema ni približnu snagu kao na golemom platnu u mračnoj dvorani iza 3D naočala…
8Veliki Gatsby / The Great Gatsby
Što vrijedi za „Gravitaciju“ vrijedi otprilike i za Luhrmanovog “Velikog Gatsbya”, s tim da se ovaj uvijek može vaditi na arhaični predložak. A i veliki plus mu je što će, za razliku od Cuaronovog SF-a, super izgledati na DVD-u, pogotovo Blu-rayu. Luhrman si je fakat dao oduška, pa setovi izgledaju spektakularno, Jay-Z-ev up to date r’n’b soundtrack začudo fukcionira odlično i sav taj kičasti šminkeraj itekako ima smisla…
7Pravilo šutnje / The Company You Keep
Jedan film koji sasvim sigurno nećete naći na godišnjim listama i svima koji su skeptični naspram njega nema se što prigovoriti. Naime, dramatični triler “Pravilo šutnje” Roberta Redforda sa seniorskim glumačkim dream teamom (osim Redforda i „balavog“ Shie LaBeoufa tu su još i gđe Sarandon i Christie, pa stari Nolte, Gleeson, Jenkins, Tucci, Cooper, Howard, Elliott…) o ultra-lijevim antiratnim američkim aktivistima iz ’60-ih koji su se u jednom času malo zaigrali, pa gitare zamjenili bombama i onda slijedeća desetljeća proveli u bjekstvu i s lažnim identiteima, mogao je i trebao biti puno bolji. Ali mene to ne smeta – tema mi je iznimno zanimljiva, atmosfera odlična, a glumačka ekipa izuzetno draga…
6Kauboji
Jesu li „Kauboji“ bolji film od npr. „Gravitacije“ – nemam pojma, ali meni su svakako draži. Kad se raščlane na proste faktore, „Kauboji“ pomalo podsjećaju na alkemiju – mainstream film snimljen prema trosatnoj polu-eksperimentalnoj ali vrlo popularnoj kino predstavi, zatim populistička komedija s vrlo sofisticiranim humorom koji igra na prvu, ali i na stotu loptu, pa onda nekoliko sjajnih glumačkih nastupa (Živko Anočić prije svih, ali i Rakan Rushaidat i Hrvoje Barišić) koji djeluju do detalja razrađenima, a s druge strane možda su i čista improvizacija. I onda još na sve to film flopne u kinima, ako se 33 i pol soma gledatelja za domaći film uopće može smatrati flopom…
5Prelomilo se u četrdesetima / This Is 40
Još jedan film s bezbroj mana, koje možda čak i nadmašuju vrline, ali tako drag ovom konkretnom NG-u (tj. NGR-u). Apatowljeva bolno iskrena, serio-komična dramedija o čarima bračnog života i roditeljstva te krizi srednjih godina i kako ona melje i one koji su uvjereni da takvo što ne postoji. Ima tu naravno i one obične, ekonomske krize, ali je ona u drugom planu iza ove važnije, osobne. A ti tamo što se smiješ i rugaš u zadnjoj klupi, doći će i tebi četiri banke i bit će ti znatno manje zabavno kad ti kosti budu čitale vremensku prognozu svakog jutra…
4Gangsterski odred / Gangster Squad
Još jedan izraziti kritičarski anti-favorit koji je meni sjajno legao jer mi je u tom trenutku iz privatnih (odnosno poslovnih, ali sve je to danas isto?) razloga nevjerojatno pasao u svemu pretjerani, crno-bijeli (snimljen naravno u boji) sukob ekstremnog dobra protiv ekstremnog zla u kojem ni jedni ni drugi nemaju ni milosti ni mjere. I da, radi se o L.A.-u ranih ’50-ih i specijalnom odredu okorjelih, neortodoksnih murijaka koji je naumio doći glave nevjerojatno okrutnom mafijašu Mickeyu Cohenu (Penn). Kakve sve to ima veze sa Zagrebom 2013. i njegovim medijskim krugovima, druga je i jako duga i tužna priča…
3Jasmine French / Blue Jasmine
Kad početkom ožujka Cate Blanchett bude primala svog drugog Oskara, ovaj put za glavnu ulogu, sjetite se da ste to prvi put čuli, odnosno pročitali baš ovdje i to dobrih šest mjeseci ranije. Uz svu svoju komičarsku i dramaturšku genijalnost, koja je naravno vidljiva i ovdje (uz sjajan osjećaj za društveni tajming), Woody Allen kroz čitavu svoju karijeru zrači aurom čovjeka koji nikako da uspije do kraja razumjeti žene, njihov svijet i što ga točno pokreće i kako. A opet mu s takvom lakoćom polazi za rukom kreirati tolike nezaboravne ženske likove, i to gotovo pa u svakom svom filmu. Kolike su se tu nauživale Oskara ili bar oskarovskih nominacija, a inače im ne bi ni primirisale – dosad je čak deset različitih glumica ubralo nominacije za uloge u njegovim filmovima, a četiri ih je osvojilo – Diane Keaton za glavnu, Mira Sorvino i Penelope Cruz za sporednu, a Diane Wiest čak dvaput za sporednu ulogu!
2Odbjegli Django / Django Unchained
Prvih jedno sat, sat i pol Tarantinova špageti epa čista je fantazija – to su neki od najboljih metara filmske vrpce novog milenija. Poslije Quentin naravno, da oprostite, malo zasere stvar beskrajnim brbljanjem, koje nije nezanimljivo, ali udavi brate. A i konačni obračun je mogao biti zericu nekako više tarantinovski. No i dalje je “Django”, barem u očima ovog konkretnog NG-a, uz naravno „Jackie Brown“ (da mi oproste sjajni prvi „Kill Bill“ i ništa manje dragi „Basterdsi“), jedan od njegovih najboljih filmova…
1Vuk s Wall Streeta / The Wolf Of Wall Street
Svima koji su čitali moj prekjučerašnji tekst o „Wolfu“ u startu je ubijen svaki suspens ove liste i na tome im se ovom prilikom ispričavam. Pokušavam se sada odmaknuti od iznimno jakog i intenzivnog doživljaja koji je to čudo od filma imalo na mene, i opet ista stvar – taj nevjerojatni košmar amorala i bešćutnosti, blještavila i ludila, sodome i gomore, droge i kurvaluka odvrćen na 111 meni je naprosto neodoljiv. Uglavnom, da parafraziram Jerrya Maguirea – Marty, You complete me!
Komentari