Loš izbor za zadnji film u životu
| Krug / The Ring, SAD, 2002., horor, 115 minuta |
|---|
| Režija: Gore Verbinski |
| Uloge: Naomi Watts, Martin Henderson, David Dorfman, Brian Cox, Jane Alexander, Lindsay Frost |
Krug. Ne kvadrat, niti trokut, niti petokraka ili kakav drugi složeniji geometrijski oblik, nego baš krug. To savršeno geometrijsko tijelo se, naime, kroz povijest civilizacija pokazalo i kao savršeno povodljiv simbolički materijal, vrlo praktičan i jednostavan za upotrebu, a koji usto ne zahtijeva nikakva dodatna objašnjenja. I to je zapravo jedini razlog zašto se film koji se prošlog tjedna pojavio i u hrvatskim kinima zove baš “Krug” a ne nekako drugačije.
“Krug” je, možda ste već čuli, remake kultnog japanskog horora “Ringu” Hidea Nakate iz 1997. godine koji nismo imali prilike vidjeti pa nam ne preostaje drugo nego da vjerujemo predanju kako je riječ o vrlo intrigantnom i uspjelom filmu budući da se to iz američke verzije Gorea Verbinskog može tek naslućivati. Krug iz naslova samo je dio sadržaja jedne video kazete koja ubija svakoga tko ju pogleda. Stavite ju u VCR, pogledate nekoliko minuta eksperimentalnog filma koji je podjednako inspiriran Bunuelovim “Andaluzijskim psom” i ranim radovima Davida Lyncha koliko i nekim dajdžestiranim izdanjem Freuda, i nakon toga vam zazvoni telefon i neki dječji glas izgovori: “Sedam dana”. Toliko vam, naime, preostaje života. Da biste doznali što se točno dogodi sedmog dana, morat ćete odgledati film do kraja, što nije toliko naporno za ljude dobrih živaca koliko za one racionaliste koji vole po izlasku iz kina shvatiti što su zapravo vidjeli. To je navodno shvatila novinarka i samohrana majka Rachel koja istražuje slučaj neobjašnjive smrti četvoro tinejdžera među kojima je i njezina omiljena rođaka. Trag ju odmah odvede prema misterioznoj kazeti koju bez oklijevanja i pogleda, no problem je što je, baš u trenutku kad Rachel povjeruje u njezinu fatalnost, odgleda i njezin sin Aidan, dječak koji neodoljivo podsjeća na onog klinca iz “Šestog čula”.
Uopće, problem je s “Krugom” što podsjeća na mnogo toga, od “Egzorcista” i “Poltergeista” pa sve do “Blair Witch Projecta”, a pri tome još posuđuje gdje god stigne, od “Vriska” do Hitchcocka pri čemu osobito u oči upadaju ničim motivirani citati “Prozora u dvorište” i “Psiha”. U kontekstu tog nezajažljivog filmofilskog mrcvarenja klasika, možda je i lakše razumjeti završnu poruku filma, mnogo intrigantniju i od središnje teme opsjednutosti i misterija života poslije smrti, onu u kojoj se kao jedini način spašavanja i iskupljenja sugerira kopiranje ubojite kazete, dakle daljnje širenje zla i smrti. Odnosi li se to i na potpisnika filma Gorea Verbinskog, DreamWorksovog režisera opće prakse (“Mišolovka”, “Meksikanac”) teško je reći, no prilično je jasno da uopće nije riječ o autoironiji.
Uglavnom, “Krug” ne predstavlja značajniju žanrovsku inovaciju horor filma, no nije ni sasvim promašen. Fascinira dizajn filma, prije svega zagasita sivo-zelena fotografija Bojana Bazellija, režija je također vrlo precizna i funkcionalna, no sve bi to malo vrijedilo bez Naomi Watts, senzualne plavuše i izvrsne glumice koju nam je otkrio David Lynch u “Mulholland Driveu”. Upravo zahvaljujući njezinoj pojavi gledatelj na trenutke uspijeva zaboraviti na bezbrojne nesavršenosti “Kruga”, neobjašnjive scenarističke rupe i nedosljednosti. Jer, na kraju nam je ipak svima najvažnije da je lijepa Naomi ostala živa i zdrava. (RECIKLAŽA 6/10)
Globus, 2003.
