(četvrtak)
Zvuk je, recimo, jako lijepo dizajniran i izmiksan. Kamera je isto okej, pogotovo u uvodnoj sekvenci potjere kroz Mexico City. Ben Whishaw je fora Q, ako se baš moram hvatati za slamku… Što još, što još…
(petak)
Što još, što još… Misli, misli!!! Monica Bellucci? NE. Monica Bellucci je u filmu 10 minuta u kojima je Daniel Craig poševi kao da joj čini uslugu. I to izvan dosega kamere jer valjda je Bondu ispod časti da ga kamera uhvati kako ševi ženu svojih godina. Pogledajte Craiga. Pogledajte Bellucci. Koga vi zajebavate?
(subota)
?!?!?!
(nedjelja)
Da, to bi bilo to. Zvuk, kamera, Whishaw.
Recenziranje filma podrazumijeva da postoji film koji se recenzira. „Spectre“ nije film. „Spectre“ je dva i pol sata uzalud potrošenog vremena i 59 kuna još uzaludnije potrošenih novaca (41 kn za projekciju u Imaxu + 18 kn za kokice srednje veličine).
„Spectre“ po svemu podsjeća na film. Slike su pokretne, glumci izgovaraju riječi, ima čak i neki nukleus potke ako zanemarimo da smo praktički identičnu radnju gledali i u drugom nastavku „Kapetana Amerike“. Ali, „Spectre“ nije film. „Spectre“ je formalno odrađeni ugovor o djelu koje se nikome nije dalo obavljati.
Negdje duboko, jako, jako duboko u „Spectreu“ postoji klica poštene parodije na filmove o Jamesu Bondu. Kad očajna, ali urnebesno nekompetentno očajna Léa Seydoux ničim izazvana nezainteresiranom, ali iritantno nezainteresiranom Danielu Craigu kaže „Volim te“, u napadaju smijeha gotovo sam se udavio neprožvakanim kokicama srednje veličine. (Pet minuta ranije, robotskim mu je glasom rekla „Bojim se, James“, on joj je džentlmenski stisnuo ruku, a mene su oči zapekle od soli nakon što sam ih pokrio masnim kokičastim rukama jer to je moja instinktivna reakcija kad mi je neugodno kad se drugi sramote). Ali „Špijunka“ je, primjerice, puno bolja parodija na filmove o Jamesu Bondu, a jebo mi sve ako i Melissa McCarthy nije bolji James Bond od Daniela Craiga. Kvragu, Mike Myers – MIKE MYERS!!! – je bolji Bond od ovog te ovakvog Craiga, ali i neusporedivo bolji bondovski negativac od Christopha Waltza.
Nije, doduše, problem u dvostrukom oskarovcu. Jednostavno, nemoguće je ozbiljno shvatiti bondovskog negativca koji povazdan viče „Ja sam svugdje. Svugdje!“ i sudbonosno tipka po tipkovnici, a životnu motivaciju crpi iz djetinje ljubomore prema Bondu koji je bio štićenik Waltzova oca nakon što su mu onomad izginuli roditelji. Ovime je do apsurda dovedeno ionako blesavo inzistiranje na kotvljenju mita o Jamesu Bondu u mračnu zbilju koja je, prema tumačenju pseudopsihijatriji sklonih scenarista, isključivo rezultat sraza kojekakvih Edipovih, Jokastinih, Antigoninih, Elektrinih, Orestovih i, ne znam, Mendesovih kompleksa. Još gore od toga, ovako jadnog zlikovca autori nam lijeno, jedva i sami vjerujući u priču koju nam podastiru, pokušavaju nametnuti kao masterminda koji stoji iza baš svih negativaca iz Craigova bondovskog mandata, što jednostavno nema nikakvog, ikakvog, iti kakvog smisla.
Ali, što uopće očekivati od scenarista koji nisu u stanju napisati ikakav dijalog koji ne služi samo kao lijena ekspozicija, lišena ikakve životnosti, uvjerljivosti i šarma. Svaka izgovorena rečenica isključivo je u službi guranja radnje od A do B, a – možda gledam premalo loših filmova? – doista se ne sjećam kad sam zadnji put gledao film u kojemu sa svakom novom scenom unaprijed možeš predvidjeti daljnjih 20-30 minuta i tako, u nečemu što si prisvaja prefiks trilera, uvijek dosljedno biti ispred radnje, bez ikakvih pa makar i neugodnih iznenađenja.
Da je „Spectre“ film, bio bi to jako loš film. Ovako, to je samo 59 kuna koje bih ionako valjda potrošio na neku pizdariju. (-59/10)
Foto/video: United Artists
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
Komentari