Uvrštenjem u program Forum filmskog festivala u Berlinu „Obrana i zaštita“ Bobe Jelčića ove je godine obranila čast hrvatskog filma, no od selektora Berlinala mnogo će joj teže biti zainteresirati domaće gledatelje. Zapravo, posve je jasno da neće, baš kao što to neće biti slučaj niti s filmom Nevia Marasovića „Vis-a-Vis“, a po svemu sudeći i „Projekcijama“ Zrinka Ogreste. A ipak, upravo ta tri filma pokazuju mogući smjer razvoja hrvatskog filma – mnogo je veća šansa da svoj stilski izbor pronađe u takvim intimističkim i eksperimentatorskim produkcijama s dugima kadrovima, kamerom iz ruke i glumačkim improvizacijama nego natječući se s bogatijim kinematografijama u žanrovskim filmovima. No, ukoliko bi se kojim slučajem dogodilo da takav tip produkcije doista prevlada, odmah možemo ukinuti i Pulski festival (što s obzriom na budžet od navodnih 6 milijuna kuna možda uopće ne bi bila velika šteta) ili barem projekcije u Areni, jer navedeni filmovi tamo zaista nemaju što tražiti.
I dok je Marasovićev film zanimljiv, iako dramaturški nedovoljno zaokružen eksperiment, kad je riječ o filmu Bobe Jelčića, usprkos donekle sličnim improvizacijskim metodama, ipak je u pitanju klasičnije ostvarenje u kojem se osjeti veliko iskustvo kazališne dramaturgije. Prelazeći s kazališta na film, Jelčić je sa sobom ponio i minimalističku poetiku, stil lišen velikih gesti i patetičnih monologa, u kojima se svakodnevni život sastoji od naizgled gotovo nevažnog brbljanja, bezveznih gesta, jednostavnog življenja koje se ipak nekako na kraju oblikuje o snažnu dramu. Za razliku od Hitchcocka koji je svoje filmove opisao kao život bez dosadnih dijelova, Jelčićeve su drame satkane gotovo isključivo od naoko dosadnih dijelova. Štos je u tome da na neku foru, slično kao i kod Čehova, ti svakodnevni, obični i bezvezni životi uopće nisu dosadni, već uvijek nekako ispadnu istovremeno i smiješni i potresni.
Od prvog kadra, u kojem vidimo tek staklenku pekmeza i jednu cigaretu ostavljenu da se dimi u pepeljari, ta je strategija uočljiva i u „Obrani i zaštiti“ i od istog tog prvog kadra funkcionira bez greške. U pozadini spomenute cigarete, umire jedan čovjek. U sljedećoj sekvenci pratimo Slavka i njegovu suprugu Milenu kako planiraju odlazak na sprovod umrlome, njihovom starom prijatelju Muslimanu. Naoko, sve je uobičajeno, osim što postoji neka potisnuta nervoza u razgovorima oko tog sprovoda, nećkanje, nesigurnost, ići ili ne ići na dženazu. Sve do posljednje trećine filma, kad su se Slavko i Milena već vratili sa sprovoda, nigdje se u filmu izrijekom ne opisuje problem podijeljenog Mostara, ne spominje se ni rat, ni Muslimani ni Hrvati, čak se eksplicitno ne kaže niti da je problem ići na sprovod u drugi dio grada. No problem, iako neizrečen, itekako se osjeća u svakoj Slavkovoj gesti i riječi. Čini se kao da je sva ta mostarska muka, nesposobnost komunikacije unutar podijeljenog grada, između podijeljenih ljudi, internalizirana u Slavkovoj nesigurnosti oko vlastitih riječi i postupaka.
No, tek po povratku sa sprovoda počinje Jelčićev forte, kad shvatimo da nije problem kojim se bavi ovaj film prolazak kroz onaj drugi, tuđi dio grada, već se nalazi u glavi svakog njegovog stanovnika: je li odlazak na dženazu iskren čin ili kompromis, što će misliti jedni, što drugi i što sam glavni lik o tome misli? E to su ti pravi, zajebani problemi s kojima se Slavko, a vjerojatno i svaki Mostarac, mora suočiti, ma koliko to pokušavao izbjeći. Treba li uopće reći da se sva tragedija Mostara može iščitati iz Slavkovog ponašanja, a vjerojatno i iz stanja svijesti svakog drugog stanovnika Mostara samo kad bi dovoljno dugo u njega uperili kameru, kao što je ovdje slučaj sa Slavkom. On je, naime, kulturan, pristojan i čini se tolerantan čovjek, prijatelj za njega kaže „da je više za njihove, nego za naše“, a ipak žena zna da nije iskren kad odlazi na sprovod na drugu obalu pa ga pošalje u kurac, dok ga sin, iznerviran upozorenjima kako bi trebao paziti što radi sa Zehrom (kćeri umrlog muslimanskog prijatelja) jer iako je ona u redu, zgodna, ljubazna…„normalna“, ipak nije za njega, također pošalje u kurac.
A Slavko ne kaže ništa. On je odavno izgubio vlastito ja, sjedi u tišinu u strahu od vlastitih riječi i paranoji što će o njemu misliti prijatelji Hrvati. Kad bismo htjeli optimistički interpretirati „Obranu i zaštitu“ rekli bismo kako je bolju budućnost Mostara moguće pronaći među svima onima koji Slavka šalju u kurac, no bojim se da je to prilično nategnuto. Mnogo je bliže istini Milena koja kaže: „Nema više ljudi. Nema ti ovdje više života. Tko može nek’ bježi“.
Iako je snimanje filmova o bosanskoj ratnoj tragediji postao filmski chic na ovim prostorima i najbrži put do međunarodnih filmskih festivala pa je to uspjelo i „Obrani i zaštiti“, ne mogu niti u jednom kadru ovog filma osjetiti tu proračunatost, Jelčićev se film doista čini kao iskreno suočavanje s problemom vlastitog rodnog grada, bez patetike i jeftinih poanti. Čak i kad glavne likove kamera uhvati ispred jumbo plakata na kojemu piše „forever together“ Jelčićev diskurs nije plakatski, on pusti da kamera prošvenka preko plakata ne pridajući tome značaj i teško bi se bilo sjetiti hrvatskog redatelja koji bi propustio priliku da žešće poentira ovakvim sarkazmom. Isto tako, malo će koji redatelj odoliti da dostojanstvo sprovoda ne potcrta makar jednim totalom, što se Jelčiću neće omaknuti, njegova kamera ne promatra sprovod s odmakom, već mu zaista prisustvuje, odozdo umjesto odozgo, iznutra umjesto izvana (najveći luksuz koji si na trenutak dozvoli je srednji plan). To je sasvim drugačija narativna strategija od one na koju smo navikli, u njoj nema spektakla ni jeftinih senzacija, a najveći dio filma pratimo glavnog junaka iz stražnjeg poluprofila, kamera mu se nalazi iza leđa, kamera iz ruke, dugi kadrovi, kamera prati zbivanja umjesto da ih nameće i organizira pred kamerom. Iako je takav način snimanja često redundantan, Jelčić ne zapada u početničku zamku eksperimentatora čiji se filmovi nerijetko pretvore u pravu papazjaniju neurednih švenkova, umjesto toga redatelj je vrlo strog prema vlastitom materijalu, škrt, uredan i precizan u izboru onoga što prikazuje pa „OiZ“ ne pati od zalihosti.
A da sve ne bude tako škrto i dokumentaristički čisto, Bobo je u film ubacio i nekoliko posve sumanutih trenutaka koje nema smisla opisivati, a još manje interpretirati, niti bih se to usudio. No, ako će me nešto motivirati na drugo gledanje, onda su to upravo začudnosti koje se nalaze na pola puta između fantazmagorije i viceva o Muji i Hasi. U svakom slučaju, obratite pažnju na plavi kamion.
Ok, nije to film za opuštanje i guštanje u kinu, i u kina će se zaputiti tek nešto više gledatelja nego čitatelja koji su stigli do ovog mjesta u tekstu, no riječ je o jako dobrom filmu zanimljivih postupaka, posve drugačijeg režijskog stila i glumačkog registra od onog na koji smo u našem filmu navikli, i stvarno je zanimljvo iskustvo gledati film koji biste da nema Bogdana Diklića lako mogli zamijeniti za dokumentarac. A to je, ako se dobro sjećam, Godardova definicija dobrog filma. Za Godarda ne znam, ali meni je baš dobar. (8/10)
o temi filma:
Jako cijenim Bobu Jelčića i ne sumnjam u njegovo umijeće koje je ovaj film učinilo vrijednim.
Ali, bojim se da bi i on trebao biti svjestan, s obzirom na to da je Mostarac, da se radi o temi s kojom je zakasnio. Jednostavno, bila jeste aktualna prije možda 10 ili 15 ili ne znam već koliko godina, no sada jednostavno – nije.
Već pomalo dobijem tikove kada se ovako manipulira istinom. Nije film kriv nego ljudi koji nisu svjesni konaca kojima su prikačeni za nečije interese i koji nikako pa da popucaju.
Mostar je podijeljeni grad, hm, dobro. Kome to odgovara, prilično je jasno:
1. našim političarima koji grčevito ovise o temi podjele među ljudima ne bi li se spriječilo bilo kakvo normalno izglasavanje tamo među vijećnicima grada ili kako li se već zovu e da bi i njihov opstanak bio dugovječniji a džepovi puniji.
2. našim strancima koji ovdje primaju basnoslovne plaće za razne čudesne funkcije koje rezultata donijeti neće jer bi onda morali otići pa bi se i oni osjećali prevarenima što su ispunili vlastitu fukciju.
3. državi koja glumi ubogu prosjakinju svojom isforsiranom patetikom stavljanjem u prvi plan večernjih dnevnika trauma izvučenih iz rata samo ne bi li joj se tko smilovao. na sarajevskoj je patetici, kako znamo, već puno zarađeno i fino je biti milovan sa svih strana kao odbačeno mače nesposobno za korak naprijed, pravi sindrom za psihoanalizu.
3. našim susjedima, npr. državi hrvatskoj – u ovom slučaju ju zastupa njezin filmski festival (nesvjesno navjerojatnije) – oni jednostavno obožavaju ovakvu površnu perspektivu, nikako drukčije ne mogu zamisliti jadnu bosnu (ovo hercegovina obavezno zaborave izgovoriti u svojim istupima, svi). to je možda najzgodniji način pokazati suosjećanje kojim pokazuješ da kao razumiješ sve a koje ne traži dodatno zalaganje, sasvim isplativo.
što sam ono htjela reći? eh, da, ljudi, za vašu informaciju, na dženaze se ide, nećete vjerovati, a i na pogrebe, sprovode ili kako li se već zovu ti tužni događaji, bez problema i zamjeranja. to je jednostavno prošlo, čak je postalo stvar pristojnosti. umro je dževad, što te nije bilo? (pita hrvat hrvata) morao sam na neki razgovor za posao, ali opet nije upalilo. (odgovara mu ovaj)
nemojte se molim vas dati dezinformirati, ne dijelite mostar nego posao ljudima u mostaru, u tom je cijela kvaka. ovdje se ne može živjeti (tj. “nema ljudi”) jer života nema zato što smo silno siromašni zahvaljujući gore navedenim mitovima koji izazivaju sažaljenje posve pogrešnog tipa. i zapravo nas prikazuju siromašnima iznutra, na što se ego ipak mora malo štrecnuti.
u tome je, cijeli grad, provedite anketu, jedinstven.
upravo što sam upotrijebila riječ mit, silno se bojim da to tako ne ostane. a mitove, gle, publika voli, oduvijek.
bobi jelčiću svaka čast i uopće ne sumnjam u kvalitetu njegovog filma i u mogućnost da je najbolji u puli. nadam se da ste shvatili da on nije tema ovog komentara koji nisam znala gdje ugurati pa sam ga, ne zamjerite, utrpala na stranice filmskog neta.
Mostarka