Nije sve u lovi, ima nešto i u talentu
Nakon ovogodišnjih kino uspjeha „Svećenikove djece“, „Sonje i bika“ i „Zagonetnog dječaka“ za trenutak se učinilo kako će naša kinematografija nastaviti štancati hitove kao na traci, stoga se i rezultat od oko 30 tisuća gledatelja za „Kauboje“, što bi još samo prije koju godinu bio senzacionalan rezultat, doživljava kao flop. No, u sjeni hitova i poluhitova, domaća kinematografija i dalje producira filmove koji ne zanimaju baš nikoga, a o tome svjedoči film Darija Pleića „Nije sve u lovi“ kojeg je u prvom tjednu prikazivanja pogledalo tek 599 gledatelja. Riječ je o jednom od dva ovogodišnja hrvatska filma koji se okušavaju u žanru krimića (drugi je „Hitac“ Roberta Orhela) i već postaje simptomatično kako gotovo svaki otklon našeg filma iz autorskog prema komercijalnom, osim ako nije riječ o komediji ili dječjem filmu, završava kao komercijalni fijasko. Srećom, za objašnjenje ovog fenomena uopće nije potreban fenomenološki pristup – filmovi su naprosto loši. Što se pak tiče prigovora o neusporedivosti holivudske i domaće produkcije, naravno, ali uvijek ima neki ali… Ali, što bi rekao Pleić, nije sve u lovi. Ima nešto i u poznavanju žanrovskih obrazaca, zanatu i, jednostavno, talentu.
Pa kad smo već spomenuli, krenimo od naslova: „nije sve u lovi“ prilično je otrcana poštapalica kojom obično želimo reći da su neke druge vrijednosti važnije od novca, a najčešće pri tome impliciramo ljubav. Pretpostavljam da je takav slučaj i s Pleićevim filmom budući da glavna junakinja, djevojka Ines (Sara Stanić), pristaje zavesti drugog muškarca, bankara Marka (Nikša Butijer), kako bi pomogla svome dečku Robiju (Marko Cindrić) vratiti lovu koju je posudio od kamatara. No, je li baš ljubav tema filma? Ako je, onda je prilično zbrkano elaborirana: naime Sara doista nečasnu rabotu radi iz ljubavi prema dečku, ali taj čin ne dovodi do nikakvih spoznaja, čak niti ne sazna da joj je dečko zapravo priličan kreten koji je vara. Također, nije sasvim jasno što se točno događa na drugom ljubavnom kraku, u odnosu između nje i Marka, naime Marko očito počinje gajiti emocije prema Sari, no rađa li se i kod nje neka privrženost teško je reći. Ako se nešto i valja iza tog brda, bez straha da ćemo vam otkriti nešto važno možemo reći da to neće imati nikakve značajnije posljedice na rasplet. Finalni obrat prekinut će sva ova pitanja prije nego što budu odgovorena i tako kakti efektno zaključiti film. Za koji nikad nećemo saznati o čemu je zapravo htio nešto reći. Ako je u uopće ikad išta i želio reći.
Nemam ništa protiv eskapističkih filmova, no oni su u načelu sasvim drugačije dramaturški sazdani, u ovom je slučaju riječ o autorski impostiranoj kriminalističkoj drami izgrađenoj upravo na bizarnom razvoju dvaju paralelnih odnosa, a ne na atraktivnim akcijskim scenama i režijskim bravurama, stoga izostanak nekog suvislijeg dramskog zaokruženja ovog morbidnog ljubavnog trokuta kojim se gledatelj makar pokušava zanimati tijekom filma i, umjesto toga, njegovo zamjenjivanje efektnim ali besmislenim obratom nije ništa drugo doli trik kojem je cilj da prikrije kako u filmu zapravo ničega nema.
„Nije sve u lovi“ ne zna što želi pa, naravno, ne zna ni kako to postići, a rezultat je prilično diletantska vježba u kojoj niti glumci nisu sigurni što se od njih očekuje. Najviše je prostora zauzela Sara Stanić i nije to uopće loše, ali niti išta vrijedno pamćenja. Pleić je najnesigurniji u tretmanu Robija, moralno prilično upitnog lika, no redatelj ga zapravo fura zamalo kao pozitivca. Mnogo je uspješniji s Nikšom Butijerom, svjesno igrajući na njegov glumački background dobroćudnog naivca pa tu i uspijeva napraviti nešto bolji posao. Ali, kao što vidimo, slaba od toga korist i za njega i za film. (PROKOCKANA PRILIKA 3/10)
1 Komentar