Drugi “Machete” groteskan je i neduhovit k’o naš Bore Lee

Drugi „Machete“ je flopnuo u kinima (odnosno upravo se nalazi u procesu „flopanja“), kritike mu nisu baš najbolje, a i par frendova u čiju filmsku prosudbu vjerujem upozorilo me da ga se klonim. No, ja sam vidjevši trailer rekao sam sebi da se u to ipak moram uvjeriti vlastitim očima i barem time ispoštovati iznimno pozitivnu memoriju koji nosim na prvog „Machetea“. Onda sam pak pročitao vlastitu recenziju „jedinice“ iz 2010. i skužio da sam još tada bio pomalo skeptičan prema Macheteu. Bit će da je moje sjećanje tako ružičastim učinila uspomena na scenu u kojoj se gola Lindsay Lohan brćka u bazenu sa svojom dobrodržećom mamom (one su inače kćer i žena jednog od glavnih negativaca tamo – Jeffa Faheya), a onda dođe Machete i mazne ih obje. Ah, nostalgija je prokleta stvar…

Ovdje nema Lohanice, Jessica Alba popije metak već u prvim minutama, ali zato ima drugog, novog ženskog talenta koliko ti srce želi – od ibermilfice Sofie Vergare i naglo nabujale Michelle Rodriguez preko mladih i nemilosrdnih (gadura) Amber Heard, Alex Vege i Vanesse Hudgens do hm, Lady Gage. No, sve te oskudno odjevene ženskice ipak ne mogu spasiti Machetea – fora se naprosto izlizala, čak toliko da je sad pitanje je li uopće ikad bila dobra.

Robert Rodriguez, one-man mini filmski studio, koji svoje filmove u pravilu sam piše, producira, snima, uglazbljuje, montira i režira ovdje je na raspolaganju imao dvostruko veći budžet nego prošli put i to se na filmu itekako vidi, iako se zapravo radi o za Hollywood smiješnim parama – 20-ak milijuna U$D. No, ne zaboravimo da je to frajer koji se proslavio „El Mariachijem“, filmom snimljenim za 7.000 dolara. Ali da je imao i stoticu, teško bi prikrio činjenicu da u Macheteu, barem kao filmskom junaku, više nema života.

Repeticija je majka učenja, ili kako su nas već u mladosti dresirali, no repeticija je i majka i maćeha svih sequela, pa onda valjda vrijedi i pravilo da ako je fora dobra i pali jednom, palit će i drugi i milijunti put. Pa tako Macheteovo kulersko „Machete don’t text“ iz jedinice ovdje bude „Machete don’t tweet“, no usne čak i najdobronamjernijeg gledatelja odbijaju se razvući u (barem) smiješak, a lice je i dalje zgrčeno u nekom kiselom, usiljenom polu-osmjehu. A kad dođe auto-hommage, „posveta“ legendarnoj (misli si Rodriguez da je legendarna) sceni s čupanjem crijeva, onda i polako dlan krene prema očima, a glava sama počne kimati u nevjerici.

Rodriguez se trudi, tu nema spora, ali može se truditi koliko hoće, njegov forte nikad nije bio humor i u komediji se snalazi kao slon u staklarni, pa kad si umisli da je Machete urnebesan, zapravo je groteskan i promašen,  gotovo poput onog našeg zaboravljenog, beskrajno neduhovitog Bore Leea. Nije Rodriguez bolje sreće ni sa zapletom. Naime, ako je u jedinici balansirao između šatro retro „mexploatation“ trasha i ozbiljnih imigracijskih tema, ovdje je pak potpuno izgubljen. Machetea (Danny Trejo) za novi zadatak regrutira glavom i bradom Predsjednik (Charlie Sheen, ovdje kao Carlos Estevez, u fori koja se izliže već do kraja trailera, kamoli da bi funkcionirala u cjelovečernjem filmu) koji ga iz Bijele kuće pošalje u Meksiko da zauzda poludjelog revolucionara Mendeza (inače sjajni Damian Bichir ovdje u imitaciji Pacina iz njegove najnepodnošljivije faze) koji je istovremeno krenuo u rat protiv kartela ali i protiv Amerike. No, kao i u jedinici, Mendez ni približno nije jedini bad guy ovdje – ubrzo upoznajemo i industrijalca Voza (Mel Gibson), negativca koji ne bi stršao u kakvom ’70’s Bondu.

A tu je, da ne usfali, i preopasni La Camaleon (otkrivanje imena glumca koji ga igra bio bi poveći spoiler), plaćeni ubojica-psihopat koji krene za Macheteom. Akcija je predvidljivo osebujna – ruke, glave i crijeva lete na sve strane, a dio trasherskog šarma trabala bi valjda biti i činjenica da se 69-godišnji Danny Trejo sad već dosta sporo kreće i ne izgleda nimalo opasno, već prije kao neki djedica koji je ljut jer ne može naći šlape, lulu i novine. Naumio je Rodriguez izgleda snimiti i trojku, koja se događa ni više ni manje nego u svemiru, ali iz foršpana na kraju filma obećava još i goru gnjavažu od dvojke.

Tako je to s trashom – jako je teško pogoditi preciznu mjeru da stvari ostanu s ove strane šarma i duha a opet budu dovoljno pretjerane i na dobar način blesave, i Robert Rodriguez se u svom drugom susretu s Macheteom poskliznuo i pao na krivu stranu provalije. Ali tko se mača/machetea/trasha laća, od istog će (valjda) i poginuti…  (MACHETE PRED PENZIJOM?  4,5/10)