„‘Kung Fu Panda treći dio’ mi je najdraži nastavak do sad zato što je najsmiješniji, i nije kao oni prije – skoro pa cijelo vrijeme tučnjava. Najdraži lik mi je Kai, zbog opreme koju je nosio i zbog glazbe koja je bila kada je on došao. Preporučio bih ovaj film svakom djetetu i jako bih htio da se snimi film ‘Kung Fu Panda 4’, ali mislim da tvorci filmova Kung-fu pande ostaju bez ideja (bez uvrede).“
Ovo je ukratko Rokov izvještaj o „Kung Fu Pandi 3“, s kojim se uopće ne slažem, jer je film više nego dobar. Dapače, izvrstan. Ali, krenimo od početka.
Sama ideja lijene pande koju je posvojila ptica, pa od nespretnog prodavača postaje najveći borac na svijetu – nije trebala nositi vodu niti u prvom nastavku. Ali kad je Po tako drag, mekan, debel i gladan – izgleda da se puno gledatelja identificiralo i našlo u toj ulozi. Pa i ja. Svi smo mi debeljuškasti, lijeni, simpatični, ali nikad prvi u nečemu. Pa ipak smo smo imali neki svoj san, želju da se vijori naša zastava i intonira naša himna. Konkretno, nisam ni prstom mrdnuo, ali sam stotinama puta usnuo dok rušim svjetski rekord u skoku uvis, letim 300 metara na skijama, ili zabijam gol škaricama u sučevoj nadoknadi s centra u rašlje. I otišao si napraviti sendvič s parizerom i senfom skupa sa škembom i platfusom. Po je nekakav osvetnik nas pretilih koji smo u njemu pronašli svog PR-a, osobu koja će se bez beda obračunati sa svim mršavim, fensi hipsterskim jadnicima koji imaju sve ono što mi nikad nećemo imati, manekenke, velike aute, duge godišnje. Debela panda koja jede što, koliko i kad hoće, ali kad mu dopizdi i treba braniti svijet – poludi i spašava isti, pa ljudi moji, to je kao da smo mi zabili onaj gol Bugarima na Poljudu, koš Žalgirisu, ili rasparali mrežu Francuzima ili Švabama u rukometu. I zato obožavam Kung Fu Pandu i uvijek ću mu opraštati sitne greške u scenariju.
Konkretno, ovog se puta pojavljuje negativac u vidu pogolemog gnua Kaija koji želi sakupiti sve majstore i to mu uspijeva sve dok ne naleti na Poa, koji je ipak malo tvrđi orah. Uglavnom, Kai nije toliko opak da bi ga se djeca plašila kao starih negativaca, nešto kao ono siroče koje se bori protiv zadnjih Supermana i Batmana. Po je pronašao svog tatu i obratno, pa uz pomoć durećeg očuha kreću u potragu za tajnim selom pandi. Ne želim vam opisivati koliko je to sve lijepo nacrtano i dizajnirano, i svakako biste to trebali pogledati na velikom platnu s velikim kokicama, jer je bajka. Divna, moderna, duhovita bajka kojoj će se čak više smijati odrasli nego djeca.
Šteta što nije bilo više akcije između Poa i tango/Vatra/gejša pandice koja pleše, ali i ovako je riječ o jednom dragom i duhovitom crtiću koji svakako treba pogledati. Svaka čast hrvatskim sinkronizatorima, mi smo gledali original, i nismo puno oduševljeniji, unatoč vrhunskoj ekipi. Što baš i nije slučaj s Dorom u novom Nemu, barem sudeći po foršpanu… Ali o tom više drugi put… (OČESINSKA OCJENA: TATA 9 ROK 9 = PROSJEČNO 9)
Foto/video: DreamWorks Animation
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije.
Komentari