Najbolji regionalni film u 2013-oj godini

• Tweet
• Pin It

Kad čujem za film koji koristi dramaturgiju kruga, postanem onako malo ko’ Laki nervozan, naime ta fatalistička dramaturška koncepcija jedno je vrijeme u hrvatskoj kinematografiji toliko uzela maha da su filmaši još tamo od „Ronda“ pa sve do „Krhotina“ i „Živih i mrtvih“, sve živo, od osobnih odnosa do nacionalne povijesti, svodili na ritualno, cikličko ponavljanje povijesti, bjesomučnu i, dakako, tragičnu vrtnju u zatvorenom krugu, što je, naravno, zapravo bila konačna dijagnoza stanja ili sranja u kojemu smo se zatekli. Naravno, spomenuti su filmovi uglavnom jako dobri, a interpretacija nije uopće pogrešna, ali je pomalo neproduktivna i zamorna. A i, da tako kažemo, čovjeku se zavrti u glavi od svih tih beskonačnih povijesnih i inih ringišpila.

I baš kad smo mislili da je krugovašima napokon došao kraj, da su se kinematografije na ovim prostorima konačno okrenule (hm, možda ‘okrenuti’ baš i nije idealno izabran glagol) nečem zabavnijem, npr. jebežljivim svećenicima, probušenim kondomima, nervoznim bikovima i tupastim kaubojima iz Moslavine, kad eto nama opet krugova, vratili se otkud smo im se najmanje nadali – iz susjedne Srbije, iz koje smo navikli da dolaze ipak nešto prizemnije i zabavnije stvari. E sad budući su dotični „Krugovi“ prvi srpski film prikazan u službenoj konkurenciji u Sundanceu, gdje su čak pobrali i nagradu, a zatim nagrade nastavili skupljati gotovo na svakom festivalu na kojemu su se pojavili, bio je red da im se pristupi s punom pažnjom i poštovanjem, kao da se s konceptom nikad ranije nismo sreli. I, isplatilo se.

Gotovo je nemoguće napisati tekst o „Krugovima“ a da se ne ubaci makar poneki spoiler, no s obzirom da je film napravljen prema istinitom događaju pitanje je može li ovdje uopće biti riječi o spoileru. Temelj za film istiniti je događaj iz ratne 1993. godine u Trebinju, kada je vojnik Republike Srpske Srđan Aleksić odlučio pomoći poznaniku Muslimanu kojeg su napala trojica srpskih vojnika, no samo je navukao gnjev svojih drugova te postao žrtvom batinjanja do smrti. Nedavno je najavljeno kako će Andrić uskoro dobiti ulicu u Beogradu (odranije su njegovim imenom već nazvane ulice u Sarajevu i Novom Sadu), a vjerojatno je svojevrsni okidač za ovu odluku bio upravo film „Krugovi“ Srđana Golubovića, ozbiljnog i uspješnog redatelja mlađe generacije koji je do sada realizirao filmove „Apsolutnih sto“ i „Klopka“.

„Krugovi“ počinju opisanim tragičnim događajem iz 1993., tek je ime glavnog lika promijenjeno u Marko (Vuk Kostić), no scena se prekida u trenutku kada Marko uspijeva odvratiti svoje sudrugove od batinjanja Harisa (Leon Lučev), prodavača u trafici. Tko ne zna što se u stvarnosti dalje dogodilo, morat će biti malo strpljiv i tek posredno iz događaja prebačenih 12 godina u budućnost zaključiti o prošlosti, koja će nam se zatim, u završnoj sceni, vratiti u punoj brutalnosti. No, 12 godina kasnije pratimo tri paralelne priče, jednu smještenu u Njemačku gdje živi Haris s obitelji, drugu u samom Trebinju u kojem Markov otac (Aleksandar Berček) igrom slučaja razvije neobično prisan odnos sa sinom jednog od ubojica svoga sina, a treću u Beogradu u kojemu Markov najbolji prijatelj, sada liječnik (Nebojša Glogovac), na operacijskom stolu prepoznaje vođu ekipe odgovorne za Markovu sudbinu.

„Bojim se da je Markova smrt bila potpuno besmislena, da je jednostavno bacio svoj život. Čak i kad kamen baciš u vodu, nešto se dogodi, nastanu krugovi na vodi. No, imam osjećaj, da kada čovjek napravi nešto dobro, da je to drugim ljudima sasvim svejedno“, tako Markov otac objašnjava svoj odnos prema Markovoj smrti i njegovim ubojicama, a gledatelju pruža ključ za razumijevanje ovog filma. Naime, iako „Krugovi“ u sebi sadrže elemente one dramaturške dosjetke zatvorenog kruga spomenute na početku teksta, a koja posebno dolazi do izražaja u priči o Harisu, ipak nude i nešto više, dozu optimizma kroz te male ali nimalo nevažne koncentrične krugove dobrote koji se ipak na kraju pojavljuju kod većine sudionika tog strašnog događaja. Ratni horor tako dobiva melodramske tonove i nitko se zbog toga ne bi trebao žaliti.

Ma koliko se interpretacija filma može činiti patetičnom, film to zaista nije, već impresivnom sigurnošću slaže intrigantnu i potresnu slagalicu satkanih od ljudskih sudbina, a da pri tome gledatelj nema dojam da je riječ o scenarističkoj konstrukciji. Golubović se dokazuje kao sjajan pripovjedač te ima strašan senzibilitet za oblikovanje likova što pruža velike mogućnosti glumcima: odlični su svi, no ipak je dominantan Aleksandar Berček kojeg dugo nismo imali prilike gledati. Meni osobno, iako je nastup u „Buretu baruta“ scenski atraktivniji i duhovitiji, ovo je najdraža Berčekova uloga. Odlični su i Leon Lučev i Nebojša Glogovac te nama ipak nešto slabije poznati Hristina Popović i Nikola Rakočević, dok bi među tehničkim kreditima bilo nepravedno ne spomenuti sjajnog direktora fotografije Aleksandra Ilića kao i prerano preminulog montažera Marka Glušca kojemu je ovo bio zadnji film.

Čudna je ovo godina na Balkanu, nakon što su sve ovdašnje kinematografije zapale u gadnu krizu, 2013. je godina u kojoj su i Hrvatska („Obrana i zaštita“) i Bosna i Hercegovina („Epizoda u životu berača željeza“) i Srbija („Krugovi“) snimile po jedan prvoklasni film, a takva se konkurencija i u najboljim vremenima Pulskog festivala, skupa s Titom, Jovankom, Batom i Milenom, rijetko zadesila. Izabrati najboljeg među njima više je pitanje ukusa, nego čvrstog ocjenjivačkog suda, no kad ste već izdržali čitati do ovdje nek’ se čuje i moj glas: „Krugovi“. (NE DIRAJTE MOJE KRUGOVE 8/10)

• Tweet
• Pin It