A SADA MI BIRAMO: 10 najboljih u 2013.

Gotovo je, gotovo, ali prije nego što ispratimo napornu recesijsku 2013., još nas čeka jedan poslić – podvući crtu i pod filmsku 2013. i zaključiti kako godina na umoru ipak nije bila baš toliko loša kao ona ekonomska. S druge strane bare ima i onih koji već sada 2013-u proglašavaju jednom od najboljih godina u povijesti filma, poput npr. kritičara Vanity Faira, i to ne samo kad je riječ o biznisu, odnosno rekordnih box office prihoda iz kina, već u prvom redu kvalitativno. Iako uspoređivanje s godinama u kojima su, primerice snimljeni „Zameo ih vjetar“, „Poštanska kočija“ i „Ninočka“ (1939.) baš i ne drži vodu, ipak je neosporna činjenica kako se u godini u kojoj je teza o kreativnoj prevlasti televizije nad filmom postala opće mjesto, Hollywood vratio bolji i pametniji nego što smo od njega posljednjih godina navikli. Od nezavisnih filmova snimljenih za par tisuća dolara pa do ultraskupih blockbustera svjedočimo novom procvatu američkog filma koji se više ne može svesti na dežurnih deset pametnih filmova u utrci za Oscara. Sjajnih filmova ima na pretek, no s obzirom na poslovično kašnjenje našeg kino repertoara za američkim, a kino repertoar je ipak najvažnija referenca za ovakve prilike, to se neće moći uočiti na listi najboljih filmova 2013. godine. Mi za sada možemo govoriti tek o solidnoj godini, ali i najaviti po svemu sudeći mnogo bolju filmsku 2014. Evo samo nekoliko naslova iz 2013. koje ćemo najvjerojatnije uvrštavati u liste naj filmova na kraju sljedeće godine: „Američki varalice“ Davida O. Russella, „12 godina ropstva“ Stevea McQueena, „Ona“ Spikea Jonzea, „Inside Llewyn Davis“ braće Coen, „Sve je izgubljeno“ Roberta Reforda, „Mud“ Jeffa Nicholsa, „Philomena“ Stephena Frearsa, „Dileri iz Dallasa“, „Stanica Fruitvale“, „Nebraska“ te mnogi drugi koji predstavljaju tek zaostatke s kraja 2013., a čeka nas i mnogo novih zanimljivih filmova, kao što su novi filmovi Georgea Clooneya “The Monuments Men”, Christophera Nolana („Interstellar“) ili Davida Finchera („Gone Girl“), da spomenemo samo one najrazvikanije. Također, nadamo se kako će put do kino dvorana pronaći i neki drugi filmovi koji su nas ove godine zaobišli poput kultne nezavisne komedije „Frances Ha“, hvaljene drame „Short Term 12“,  navodno izvrsne engleske drame „Sebični div“ ili pak cjelovečernjeg dokumentarca „Stories We Tell“.

No, vratimo se našu, domaću 2013. jer, rekli bi naši stari, što imaš s tim klimaš. Za razliku od 2014. koja će čini se biti izuzetna, 2013. u našim je kinima bila tek dobra. Osim navale kvalitetnih nezavisnih i filmova iz holivudske srednje kategorije, godina nije bila loša ni na onoj višoj razini: iako je ljetos bilo popularno fenomenološki raspravljati o kraju blockbusterske ere, pošast koju su s nekoliko „vizionarskih“ rečenica izazvali Spielberg i Lucas, a zatim im je ko kec na desetku sjelo nekoliko slabijih ljetnih blocbusterskih otvaranja („Usamljeni osvetnik“, „Pacific Rim“ i „R.I.P.D. Detektivi za počivale u miru“), veliki krah ipak za sada nije na vidiku. Uostalom, na kraju je ipak sve došlo na svoje, filmovi uopće nisu bili tako grozni, ni komercijalno niti kreativno – ponajbolji su primjeri „Iron-Man 3“ i „Igre gladi: Plamen“, donekle čak i „Svjetski rat Z“ – pa je financijski godišnji all time high sasvim izvjestan – 2013. godina bit će rekordna godina po prihodima od kino karata u Americi.

Povećanje broja kvalitetnih kino dvorana kako u multipleksima tako i u friško digitaliziranoj mreži nezavisnih kina omogućilo je veću raznovrsnost naslova, ali i bolje uvjete gledanja, pa se osim američkog u kinima zapravo moglo vidjeti i dosta naslova sa svih strana svijeta. Čak se niti zagriženi filmofili i preziratelji Hollywooda ne bi smjeli previše buniti jer su, što u multipleksima, što u nezavisnim kinima poput zagrebačke Europe, prikazivani doista relevantni svjetski art filmovi, od Sokurovljeva „Fausta“ i portugalskog „Tabua“ do art hit filma iz Saudijske Arabije „Vadžde“, srpskih „Krugova“, rumunjske „Poze djetata“, danskog „Lova“ i „Otmice“ ili pak francuskog „Adelinog života“, kanskog pobjednika kojeg još uvijek uz preporuku ovog nemilosrdnog gada možete pogledati u kinu Europa.

Kreiranje godišnjih top listi, naravno, sasvim je besmislen posao, ali opet nas sve podjednako veseli, i one koji ih rade i one koji čitaju. Baš nekako slično kao i sastavljanje prvih 11 u nogometnoj repki, tako se i ovdje svi nerviraju, čitatelji se čas slažu, čas ne slažu s izborom, znaju točno koje filmove bi trebalo izbaciti a koje dodati kako bi izbor bio savršen, no ono što ne znaju jest da je zapravo slično i s autorom liste. Kako nemam pretenzija prema autoritativnoj i apsolutističkoj listi najboljih filmova godine, bolje se osjećam radeći listu najdražih filmova godine. Oni u ovom trenutku doista jesu ono što mi se čini najbolje od viđenog ove godine, a budući da se nisam mogao sjetiti niti jednog drugog kriterija prema kojemu bih ih poredao, posegnuo sam za definicijom premudrog Alfreda Hitchcocka: „Dobar je film onaj koji opravdava cijenu večere, kino karte i bejbisiterice.“ Kako nemam potrebe za uslugama bejbisiterice, kriteriji su mi se malko srozali, no to je uglavnom to. Pa krenimo, 13,12,11…