Top 10 najboljih-najdražih filmova 2013.
Kolega NG Tomljanović jučer je sve lijepo objasnio o statistikama, kontekstu i filmskom stanju nacije, odnosno planete, pa meni nije preostalo bogzna što za reći u ovom uvodnom tekstu osobnog izbora za 2013. No, moram ponoviti riječi koje mi je uzeo iz usta – kolikogod i sam volio čitati slične liste (a ponekad ih i sastavljati), duboko se grozim kad im nalijepe naslov „najbolji“. Možda to ima veze i s tim da sebe i nakon desetljeća pisanja o filmu i dva i pol o glazbi, i dalje percipiram puno više kao fana nego kao kritičara. Čak se i prije nego kritičar vidim kao Nemilosrdni gad, iako nam je uvaženi kolega Denis Kuljiš ljetos kad smo počinjali prigovorio, možda i s pravom, da bi trebali promjeniti ime u Mali leteći medvjedići. Moja dakle lista nikako nije top 10 najboljih, već naravno najdražih i ima puno više veze s nekim mojim trenutnim raspoloženjem u trenutku „konzumiranja“ filma nego s onim nekim redovnim kritičarskim kriterijima. Naravno da se kad pišem o filmu pokušavam značajno više držati i njih, dapače, ali ovdje, u slučaju svođenja godišnjih računa, to ne važi. Tu su pravila potpuno drukčija – čisti, najobičniji „vulgaris“ doživljaj jednog redovnog kino gledatelja koji se u životu nagledao svega i svačega, ali mu još uvijek zna zaigrati srce kad na primjer Bruce kresne Batmobile, Woody počne nervozno lamatati rukicama, ili pak Leo & Jonah (odnosno Jordan & Donnie) nekidan čvaknu onaj specijalni „sveti gral“ quaalude-a.
Također, i kolega NGT (Tomljanović ofkors, al ovako zvuči moćnijeJ) spominjao je televiziju, i tu se isto nema što dodati, osim što u mom konkretnom slučaju definitivna kreativna prevlast TV produkcije nad filmskom znači i višestruko manji broj odgledanih filmova. Nekad sam, u zlatno doba videoteka a prije torrenta, uredno gledao 200 filmova godišnje, ponekad i 250, dok se posljednjih godina jedva nabere i 100-injak. Priznajem, kad se oduzmu sve reprize uhvaćene slučajno na telki (proljetos sam na Novoj odgledao „Goodfellase“ dva dana zaredom valjda 100. i 101. put!) ili pak dobrovoljne (moralo se između ostalih obnovit gradivo oba „Dark Knighta“), kao i nadoknađivanje zaostataka iz prethodnih godina (npr. sjajna „Red Riding“ trilogija Channel Foura iz 2009.) dođe se do zaista poražavajućih brojki odgledane nove filmske produkcije. Ali što da se radi kad se čovjek nađe u dilemi da li pogledati kakav aktualni holivudski blockbuster bez mozga i duše ili pak bubnuti čitavu sezonu npr. sjajne „House Of Cards“. A gdje su još nove sezone starih, sad već jako umornih, ali svejedno obožavanih favorita koji se ne propuštaju („Californication“, „Weeds“, „The Big C“, „Eastbound & Down“…) pa nešto novijih „Veep“, „Family Tree“ ili ne-baš-bogzna-kakvih-al’-šta-da-se-radi „Hello Ladies“.
Od filmova koji nisu ušli na konačnu listu mislim da treba spomenuti par ne pretjerano dobrih, ali meni iz nekog razloga simpatičnih srednjostrujaških holivudskih komedija kao što su „Obitelj Miller“, „Dostavljač“, „Specijalne agentice“ i, iako su debelo iznevjerili očekivanja – „Ovo je kraj“ i „World’s End“ (ta doduše nije holivudska nego britanska ali svejedno). Također, bilo što s Denzelom uvijek automatski ulazi na svaku moju top listu, pa je tako i s „2 Igrača“, iako ne doduše u top 10, a tu su negdje i TV film Larrya Davida „Clear History“, aktualni time travel rom-kom Dicka Curtisa „Pravi trenutak“ i pošteni, ali zericu suhonjavi „Kapetan Phillips“. Nije mi bilo mrsko pogledati ni oba uništi-Bijelu-kuću-fetiš spektakla, „Misija: Bijela kuća“ Rolanda Emmericha i „Pad Olimpa“ Antoinea Fuquae, no tu sam, znam znam, u minornoj manjini. Vjernim čitateljima ovog sajta zasigurno je poznata i moja epizoda s prespavanom posljednjom, ubitačno bučnom trećinom „Čovjeka od čelika“, no ove prve dvije trećine koje sam odgledao apsolutno ulaze u moj godišnji top 10, i to vrlo visoko.
Što da se radi, pogledat će se valjda i „Čelični“ jednog dana, kao i npr. „Utrka života“ za koju slutim da bi mi se mogla svidjeti, a imam neki osjećaj da iz nekog razloga moram pogledati i „Usamljenog osvetnika“, ako ništa drugo da imam razlog zapodjenuti kavgu s NGT-om (koji taj film nikako ne podnosi), jer u zadnje vrijeme su nam se filmski ukusi opasno počeli približavati. Preopasno čak štoviše…
No krenimo ipak s listom…
