Jedan od najvećih još uvijek aktivnih holivudskih redatelja, Ridley Scott, nikako da izađe iz krize u koju je zapao, naime „Savjetnik“ je treći njegov film za redom, nakon „Robina Hooda“ i „Prometeja“, koji ne izaziva uzdahe kao što smo od njega navikli, a posljednji jači film koji je potpisao bilo je „Tijelo od laži“ iz 2008. godine. I dok on trenutno snima novi film, biblijski spektakl o Mojsiju pod naslovom „Egzodus“ kojim očito želi nastaviti tamo gdje je stao s „Gladijatorom“ i „Kraljevstvom nebeskim“, mi smo malo skenirali memoriju i napravili svojevrsni the best of Ridley Scott. Bio bi to sjajan ciklus za prikazivanje, samo kad bi ga netko imao volje prirediti.
Kad bih bio u prilici, prije svakog od sljedećih sedam filmova pustio bih jednu Scottovu reklamu koje su mu sedamdesetih i osamdesetih godina podjednako nabildale reputaciju kao i sami filmovi. Ne samo ona glasovita reklama za MacIntosh u kojoj se koristio motivima Orwellove „1984-te“, već i mnoge druge komercijalne spotove, primjerice za Orange ili Kodak. Danas one ne izgledaju tako senzacionalno, no u ono vrijeme bile su doista atraktivne jer su u format reklamnog spota unosile filmski način razmišljanja, dok je s druge strane najveća Scottova filmska inovacija tog vremena bilo upravo unošenje estetike reklamnog spota u mainstream filmove. Kad se Ridleyjev narativni i vizualni talent, dakle estetizirana fotografija, naglašena ugođajnost i stilske bravure, spojio s dobrom pričom, odnosno scenarijem, dobili smo „Blade Runnera“ ili „Aliena“, no kad bi naišao na šuplji scenarij, film bi ispao čisti trash. Na takvoj top listi dobro bi kotirali filmovi poput „1492: Osvajanje raja“, „Paklenog mora“ ili „G.I. Jane“ (također tri loša u nizu, što zapravo znači da su za Scotta, uz izuzetak „Thelme i Louise“ iz 1991. godine, cijele devedesete zapravo bile promašene godine), a nemali broj kritičara toj bi listi pridodao i „Hannibala“, no mi ćemo se ovaj put zadržati samo na onoj najboljem dijelu Scottove filmografije. Prije nego što pogledate koji je film na broju 7, za predigru možete pogledati onu čuvenu reklamu za Jobsovog Maca koja se redovito pojavljuje na popisima najboljih reklamnih klipova svih vremena.
7Crna kiša / Black Rain (1989.)
Možda će ovaj naslov biti najveće iznenađenje u topu 7, no meni je ostao u ugodnom sjećanju. Doduše, prvi i jedini put sam ga vidio tada davno, valjda 1989. ili 1990., u redovitoj kino distribuciji (čini mi se u Studentskom centru), i usprkos osrednje zanimljivoj priči o paru američkih policajaca (Michael Douglas i Andy Garcia) koji dolaze u Japan gdje se upliću u obračun japanskih mafijaša, uživao sam u mračnim kišnim kadrovima Japana koje prati izvrsni soundtrack Hansa Zimmera koji je u to vrijeme još bio glazbeno svjež (prije toga ja napravio zapaženi posao na „Kišnom čovjeku“) i nemanirističan. Naravno, ima još jedan Scottov film u kojemu je kiša ključni čimbenik atmosfere i naravno da ga nećemo zaobići, ali tako je to s kišom, poput Ridleyja Scotta zna to i David Fincher i nebrojeni holivudski scenaristi, s dobrim pljuskom jednostavno ne možete promašiti.
6Kraljevstvo nebesko / Kingdom of Heaven (2005.)
Scottov pokušaj da nastavi smjerom kojim je uspješno kročio u „Gladijatoru“ nije naišao na tako nepodijeljene pohvale, nije čak bio niti komercijalno uspješan (uprihodio je tek nešto više od 200 mlijuna dolara, za razliku do „Gladijatorovih“ 450 milja) pa ipak priča o prokletstvu Jeruzalema, grada kroz čiju se povijest zrcali besmisao vjerskih sukoba od križarskih ratova do danas, nije lišena atrakcija. Iako je glavni glumački adut trebao biti Orlando Bloom (zvijezda trilogije „Gospodar prstenova“ i serijala „Pirati s Kariba“), osobno sam najviše uživao u liku generala Saladina kojeg igra sjajni sirijski glumac Ghassan Massoud. Dijaloške razmjene između njih dvojice, kao i masovne scene ratne opsade i razaranja Jeruzalema predstavljaju highlighte ovog olako odbačenog filma.
5Gladijator / Gladiator (2000.)
Kao što je svojedobno „Alien“ promijenio žanr SF-a, tako je „Gladijator“ vratio u središte pažnje jedan zaboravljeni žanr – povijesni spektakl. I to na doista spektakularan način. Do danas je teško parirati vizualnoj orkestraciji prve scene iz filma, brutalno nasilne bitke između Rimljana i Germana, a i ostatak filma prava je demonstracija Scottova vizualnog talenta. Ovaj je film označio i početak jedne nove redateljsko-glumačke romanse, one između Scotta i Russella Crowea s kojim će zatim snimiti još četiri filma, na žalost ne tako uspješna kao što je „Gladijator“.
Vješto provlačenje političkog podteksta (ovdje ipak nešto decentnije nego što je slučaj s „Kraljevstvom nebeskim“) koji pak ima svoje odjeke i u suvremenom svijetu dodatni je bonus za one koji traže nešto više od dobro režirane akcije.
4Pad crnog jastreba / Black Hawk Down (2001.)
„Beskonačna ratna scena u potrazi za filmom“ – tako su kritičari neskloni „Padu crnog jastreba“ opisivali film, a zapravo su htjeli reći da ovom doista nesvakidašnjem Ridleyjevom filmu nedostaje klasična dramaturgija, znate ono – uvod, zaplet, vrhunac, rasplet, kraj . Nedostaju mu i tradicionalno koncipirani likovi, kako pozitivci tako i negativci, nedostaje i autorska interpretacija, uglavnom mnogo toga nedostaje, jedino čega ne fali jest mučni realizam jednog besmislenog ratnog okršaja.
Slučaj američke intervencije u Somaliji iz 1993. godine tijekom koje su srušena dva helikoptera iz naslova, a poginulo 18 američkih vojnika, poslužio je Scottu za filmski eksperiment u kojemu je umjesto političke interpretacije ex cathedra, stavio gledatelja u centar zbivanja, bez objašnjavanja konteksta i bez mogućnosti da se izmakne u ležernu poziciju pukog promatrača. Jedan od onih slučajeva u kojima se Scottov režijski i vizualni talent poklopio s unikatnim filmskim konceptom, a rezultat je sjajno zakopan film nakon kojeg imate dojam kao da ste i sami u njemu sudjelovali.
3Thelma i Louise / Thelma & Louise (1991.)
Ovaj feministički film ceste prema scenariju Callie Khouri pravi je tour de force dviju glumica, Susan Sarandon i Geene Davis, no film o vikendu dviju frendica koji je započeo kao ludi provod, a završio u provaliji dokazao je i kako je Ridley Scott sposoban uhvatiti se u koštac s drugačijim filmskim prosedeima od onih na koje nas je do tada bio navikao. Za to je zaslužio i nominaciju za Oscara, baš kao i Sarandon i Davis, te sjajni snimatelj Adrian Biddle i montažer Thom Noble, no na kraju je kipića dobila samo Khouri za scenarij i poentirala kako je taj Oscar pravi happy end ovog pretužnog filma.
Kad već spominjemo Oscara, vrijedi zabilježiti da je Ridley Scott još jedan u nizu onih glupih promašaja iz povijesti ove nagrade, pravi filmski velikan koji usprkos tri nominacije, osim za „Thelmu i Louise“, bio je nominiran i za režiju „Gladijatora“ i „Pada crnog jastreba“, nikad nije dobio kipić. Slaba je utjeha da isti nikad nije dobio niti Stanley Kubrick, redatelj pod čijim se utjecajem Scott formirao.
2Alien: Osmi putnik / Alien (1979.)
Tko god je gledao prvog „Aliena“ sve zna, tko nije… zavidim mu na budućem doživljaju prvog gledanja. Bilo je to, naime, neponovljivo iskustvo na koje nas ništa prije toga, pa čak niti genijalni tagline “In space no one can hear your scream”, nije moglo pripremiti. Scottov osjećaj za dizajn (ima diplomu grafičkog dizajnera), scenografiju i kostimografiju ovdje je došao do punog izražaja, a rezultirao je i angažmanom ekstravagantnog švicarskog umjetnika H.R. Geigera kojemu je povjerio dizajn samog aliena i svega što je uz njega vezano. Spor ritam, sjajno režijsko korištenje tišine kao dramskog elementa, prijeteća scenografija, dojmljiva glazbena kulisa Jerryja Goldsmitha, upečatljiva glumačka ekipa predvođena Sigourney Weaver i jedan od najšokantnijih trenutaka u povijesti filma, ono perverzno porađanje Johna Hurta… Rezultat je jedna od najvećih dilema nemalog broja filmofila, je li bolji Scottov „Alien“ ili Cameronovi „Aliens“, koja će ostati zauvijek nerazrješena, ali prvi je uvijek prvi pa će „Osmi putnik“ ostati istinski milestone žanra, ali i svekolikog suvremenog američkog filma.
(Vjerojatno ste primijetili kako uopće nismo spomenuli svojevrsni nastavak, remake, parafrazu, kakogod to zvali, koju je Scott snimio prošle godine, no nema smisla kvariti ugođaj.)
1Istrebljivač / Blade Runner (1982.)
Najveća dilema ove rang liste bila je koji film staviti na prvo a koji na drugo mjesto, na kraju je u foto-finišu pobjedu odnio „Blade Runner“, ipak nešto kompleksniji i značenjski bogatiji film od „Aliena“. A u tom se izboru s nama slaže i Ridley Scott koji ga smatra svojim najosobnijim i najboljim filmom. Već i vrapci i komarci znaju da je snimljen prema priči glasovitog Phillipa K. Dicka „Sanjaju li androidi električne ovce“, a baš kao što je „Aliena“ prvotno trebao režirati Walter Hill pa projekt neoprezno prepustio Ridleyju (dok je on potpisan kao producent), tako je ovdje ulogu magarca odigrao Robert Mulligan (autor klasičnog filma „Ubiti pticu rugalicu“) na čije je mjesto Scott uskočio nakon što je odustao od rada na filmu „Dina, pustinjska planeta“ (koju je kasnije režirao David Lynch).
Scenarij Hamptona Fanchera i Davida Webba Peoplesa pružio je Scottu mogućnost kreiranja mračne vizije budućnosti u kojoj policajac Deckard (Harrison Ford) ima zadatak pronaći replikante, odbjegle humanoidne robote kompjuterski implantiranih sjećanja te ih, kako kaže naslov filma, istrijebiti. Nezaboravni vizuali kišnog Los Angelesa obasjanog tek šarenim neonskim reklamama, fantastična fotografija Jordana Cronenwetha, Vangelisova glazba, romansa između Deckarda i replikantice (prekrasna Sean Young), sjajni Ruther Hauer i Darryl Hannah te mogućnosti bogate filozofske interpretacije stvorili su od „Blade Runnera“ moderni klasik.
Scott ipak nije bio sasvim zadovoljan pa se izborio za tzv. „director’s cut“, njegova prva autorska verzija izašla je 1992. godine, a druga i konačna 2001. godine. Bio je to prvi takav slučaj u suvremenom Hollywoodu, a nakon toga redateljske su verzije postale moda i zgodan način da se drugi put monetizira stari film. Drugi zgodan način je da se snimi nastavak o čemu se u posljednjih nekoliko mjeseci naveliko govori, a i sam Ridley Scott potvrdio je interes, dok mi izražavamo blagu do umjerenu skepsu.
Nema Šibicara??? Meni su puno bolji od razvikanog Black Hawka.
A eto, meni “Šibicari” baš i nisu sjeli, dijelom i zbog Nicolasa Cagea. Ali sve 5, cijenim.