„Napokon istinita priča o životu najomiljenije princeze“, tako se najavljuje biografski film „Diana“ u kojemu je Lady D odigrala Naomi Watts. Ne može se reći da film baš prati dobar glas pa me zapravo mnogo više zanima „Utrka života“ („Rush“) Rona Howarda u kojoj ćemo sljedeći tjedan gledati legendarne obračune Nikija Laude i Jamesa Hunta. Već tjedan nakon toga slijedi i hvaljeni film Stevena Soderbergha „Moj život s Liberaceom“ o čuvenom američkom pijanistu i zabavljaču.
Ova recentna navala biopica ponukala nas je na pogled unatrag, postavili smo si suludo težak zadatak: iz više stotina filmova i već pomalo načete vlastite memorije izabrati deset najboljih. Kako bismo si stvar makar malo olakšali i kako vas ne bi gnjavili prašnjavom crno-bijelom arhivom, zažmirili smo na antologiju poput genijalne „Ivane Orleanske“ (ne one Bessonove, već Dreyerove iz 1928. godine) ili npr. „Mladog g. Lincolna“ Johna Forda, pa čak i „Laurenca od Arabije“ ili „Građanina Kanea“ (kojeg se može i ne mora svrstati među biografske filmove) i zadržali se na biopicima snimljenima u posljednjih pola stoljeća.
No, ni taj drastični selektivni zahvat nije pomogao nekim turbo popularnim filmovima da uđu u ovaj izbor pa će nekima možda zasmetati što nema „Gandhija“, „Schindlerove liste“, „Posljednjeg kineskog cara“ ili „Genijalnog uma“, no takvi smo mi, nemilosrdni prema sebi i drugima, a pogotovo prema precijenjenim filmovima. Na žalost, nije bilo mjesta ni za neke koje bismo rado uvrstili, poput „Eda Wooda“, „Čovjeka-slona“, „Private Parts“, „Bravehearta“ ili „Cinderella Mana“, no zato možda pronađete neki naslov koji vam u prvi čas ne bi pao na pamet.
10Erin Brockovich (r: Steven Soderbergh, 2000.)
Istinita priča o mladoj odvjetničkoj pomoćnici koja je pobijedila veliku kompaniju i ishodovala impresivno financijsko obeštećenje za ljude čije je zdravlje narušeno zagađenjem iz industrijskih postrojenja jedan je od najboljih filmova u karijeri Stevena Soderbergha i, što se mene tiče, najbolja uloga ikad Julie Roberts. Nemali plus je i dobri stari Albert Finney u iznimno relaksiranom i duhovitom izdanju. Film koji se s lakoćom može gledati svakih nekoliko godina.
9Pijanist / The Pianist (r: Roman Polanski, 2002.)
Baš kad se, nakon filmova „Death and the Maiden“ i „Deveta vrata“, činilo da Roman Polanski polako kreće ka izlaznim vratima, dogodio se „Pijanist“, priča o Vladislavu Szpilmanu, mladom poljskom Židovu, čuvenom pijanistu koji se bježeći od nacista skriva u tzv. Varšavskom getu i svjedoči čuvenoj pobuni 1943. godine. Ovaj fantastično uzbudljiv i potresan, no nikad patetičan film najavio je da Polanski, ma što privatno o njemu mislili, na filmu još ima što reći (vidi „Pisca iz sjene“). Dio zasluga svakako ide i Adrienu Brodyju u ulozi hrabrog i sretnog glazbenika prema čijoj je knjizi film i snimljen.
8Rudareva kći / Coal Miner’s Daughter (r: Michael Apted, 1980.)
Biografski film o čuvenoj country pjevačici Loretti Lynn koji kod nas nikad nije postao The Film, kao što ni britanski redatelj Michael Apted nikad nije stekao status autora s velikim A, iako je potpisao nekoliko vrlo solidnih filmova, između ostalog još jedan biografski film koji za dlaku nije ušao na ovu listu, „Gorile u magli“ o čuvenoj znanstvenici i borcu za gorile Dian Fossey, a kasnije je režirao i jednog tako-tako James Bonda, „Svijet nije dovoljan“. No, upravo taj nedostatak autorskog potpisa ili točnije manjak pretencioznosti čini „Rudarevu kći“ boljim filmom od mnogih sličnih „od trnja do zvijezda“ biografija. Bez pompe, drame i kerefeka, Apted je ispričao zanimljivu priču o djevojci koja iz „podzemlja“, siromaštva rudarskog kraja Kentuckyja stiže do vrhova top lista, a zatim uz pomoć droge i alkohola kreće natrag prema dolje, s mnogo osjećaja za likove. Ali i za glumce, stvarno je gušt gledati Sissy Spacek i Tommy Lee Jones u ovako finom filmu. Mali zaboravljeni biser koji vrijedi pogledati.
7Društvena mreža / Social Network (r: David Fincher, 2010.)
Gledajući recentne biografije tehnoloških superstarova novog doba stječe se dojam da tajna njihova uspjeha nije toliko u genijalnosti koliko u beskrupuloznosti, a film koji o tome nekako najuvjerljivije svjedoči, uspješno pomirujući obvezatne biografske elemente sa zanimljivom autorskom intepretacijom, jest biografija Marka Zuckerberga, osnivača Facebooka. Sorkinov inteligentni scenarij dekonstruira Zukerberga i njegov (a)moralni lik, dok Fincherov distanciran redateljski pristup jako fino pristaje bešćutnosti i socijalnoj hendikepiranosti njegova glavnog junaka. A Jesse Eisenberg nakon „Društvene mreže“ još će neko vrijeme teško dobiti ulogu koja ne uključuje karakterne osobite kao što su lažljiv, tašt, manipulativan i gramziv.
6Lenny (r: Bob Fosse, 1974.)
Film o kontroverznom stand-up komičaru iz šezdesetih godina, Lennyju Bruceu, koji je bio malko ispred svog vremena pa su ga jedni nazivali savješću Amerike, a drugi hapsili zbog opscenosti, potpisuje Bob Fosse, genijalni kazališni koreograf koji je bio podjednako uspješan i kao filmski redatelj (Oscar za „Cabaret“, režijske nominacije za „Lennyja“ i „Sav taj jazz“). „Lenny“ je vizualno iznimno upečatljiv film (snimatelj Bruce Surtees, inače stalni suradnik Dona Siegela i Clinta Eastwooda) u kojem Fosse komičarevim briljantnim javnim nastupima suprotstavlja privatnu nesređenost, brak s bivšom striptizetom (Valerie Perrine) i probleme s drogom. Naravno, za velik dio magije zaslužan je Dustin Hoffman koji je u to doba pozlatio svaki film u kojem se pojavio („Psi od slame“, „Leptir“, „Svi predsjednikovi ljudi“, „Maratonac“ – pridružimo im „Lennyja“ i dobit ćemo pet sjajnih filmova snimljenih u samo pet godina).
5Amadeus (r: Miloš Forman, 1984.)
Ok, ovo je ziheraški izbor, ali od desetak najrazglašenijih biografskih filmova novijeg doba, među kojima su već spomenuti „Gandhi“, „Malcolm X“, „Schindlerova lista“ ili recimo „Reds“, i dalje najradije gledam „Amadeusa“. Ne samo kao živopisnu biografiju čuda od djeteta koje podjednako uživa u notama i sisama (u stvarno zabavnoj glumačkoj izvedbi Toma Hulcea, kojeg nikad više nismo vidjeli tako efektnog ili točnije rečeno, jedva da smo ga ikad više uopće vidjeli), već i kao možda najbolji film ikada o jalu i muci svih nas koji se nismo imali sreće roditi s Mozartovim talentom. Naravno, većini je gledatelja neusporedivo lakše identificirati se sa Salierijem nego Mozartom i, zapravo, nikad nisam posve siguran je li Forman uopće radio film o Mozartu ili zapravo o Salieriju.
4Razjareni bik / Raging Bull (r: Martin Scorsese, 1980.)
Iz nekog razloga film jako voli boksačke biografije („Rocky“, „Boksač“, „Ali“, „Hurricane“, „Cinderella Man“, „The Champ“, „Gentleman Jim“, da nabrojimo samo prvih par koji padaju na pamet), a „Razjareni bik“ gotovo jednoglasno drži poziciju najboljeg među njima. Priča o Jakeu La Motti, siromašnom mladiću iz Bronxa, plod je suradnje Martina Scorseseja i Paula Schradera (zajedno su radili i na „Taksistu“) i ne samo što je riječ o iznimno slojevitoj studiji karaktera već je i o stilski jako upečatljivom filmu atraktivne crno bijele fotografije (snimatelj je bio još jedan suradnik iz „Taksista“, sjajni Michael Chapman). Treći ortak ovog remek-djela je Robert De Niro u jednoj od ponajboljih uloga karijere za koju se udebljao 30ak kila, a trud mu je nagrađen Oscarom, no do dan danas je nedodjeljivanje Oscara Scorseseju za „Bika“ jedan od najvećih propusta u povijesti ove nagrade. Spomenimo još i nezaboravnog Joea Pescija čiji će vam „Fuck, fuck, fuck…Fuck, fuck, fuck“ odjekivati u glavi još dugo nakon završetka filma. Ako je vjerovati pedantnim statističarima, spomenutu je rječcu izgovorio čak 114 puta.
3Patton (r: Franklin J. Schaffer, 1970.)
Ono što je Lenny za komediju, to je general George S. Patton za američku vojsku – kontroverzan i beskompromisan vojnik koji uživa u onome čime se bavi – u ratu. Tip koji prezire diplomaciju i birokraciju, a vjeruje samo u argument moći ima u sebi i fašističku notu, zbog čega je film valjda toliko obožavao Richard Nixon, ali i fascinira bezuvjetnom predanošću poslu, bez kalkulacije i hipokrizije. Neobičan film, osobito za vrijeme u kojemu je nastao, u jeku rata u Vijetnamu i na vrhuncu antiratnog raspoloženja Francis Ford Coppola (s Edmundom H. Northom) isporučuje scenarij u kojemu nema niti a od antiratnog zanovijetanja, a Franklin J. Schaffer režira upravo onako kako Patton ratuje, ravno u glavu, bez moraliziranja i filozofiranja. Njegov film nije politički, već osoban, priča o jednom osebujnom čovjeku kojeg na potpuno nevjerojatan način igra George C. Scott, glumac čudesne energije zbog kojega tri sata ne možete maknuti pogled s ekrana – najbolji glumac kojega se na listama najboljih glumaca gotovo nikada spominje.
2Hod po rubu / Walk the Line (r: James Mangold, 2005.)
Nije lako raditi biografije takvih problematičnih tipova kao što je Johnny Cash, a još kad se za života preobrate od drogiranih troublemakera u crnom u božje sluge (opet u crnom) – to zvuči toliko otrcano da svaki redatelj sa zrnom soli u glavi bježi ko vrag od tamjana. A ipak James Mangold napravio je fascinantan film – gotovo klasičnu biografiju jednog ludog ali genijalnog tipa s koje od prvih kadrova i prvih taktova pjesme „Walk the line“ koju Cash izvodi na čuvenom koncertu u Folsom Prisonu, ne možete odvratiti pogled. Uz pregledno ispripovjedanu priču o usponima i padovima čovjeka u crnom, film nudi i sjajnu ljubavnu priču, prilično jedinstvenu u tom svijetu, o Cashu i njegovoj životnoj družici June Carter. If you ask me, i Joaquin Phoenix i Reese Witherspoon ovdje su napravili najbolje uloge u karijeri.
1Dobri momci / Goodfellas (r: Martin Scorsese, 1990.)
Evo njih opet – drugi film tandema Scorsese-De Niro (plus De Pesci zaslužan za najsmješniju „Do you think I’m funny?“ scenu filma) na ovoj listi. No, glavna faca u filmu zapravo je Ray Liotta koji igra stvarnog njujorškog mafijaša Henryja Hilla koji se čak pojavio na setu tijekom snimanja. „Oduvijek sam želio biti gangster“, bez okolišanja u prvoj rečenici filma kaže Henry Hill kao uvod u klasičnu priču o odrastanju, s tom razlikom što se to odrastanje odvija pod mafijaškim skutima. Za razliku od „Kumova“ u kojima su mafijaški bossovi prikazani kao veći od života, „Dobri momci“ mafijaše portretiraju bez mitologiziranja i romantiziranja, tek kao obične više ili manje simpatične obiteljske ali i poslovne ljude. Biznismene malo prijekog temperamenta. Rijetko se potrefi ovako inteligentan i stilski inovativan film koji istovremeno funkcionira i kao vrhunska zabava kao što je slučaj s „Goodfellas“. Pridodamo li navedenome jedan od najboljih soundtrackova u povijesti filma, sjajan casting, i više nego dvostruko korištenje riječi fuck (296) od „Razjarenog bika“, imamo sasvim dovoljno argumenata za titulu najboljeg biografskog filma svih vremena.
Der Untergang?
Pollock?
Man on the Moon?
Ray?
Papillon?