Niske strasti kralja visoke mode
| Yves Saint Laurent, Francuska, 2014., biografska drama, 106 min |
|---|
| Režija: Jalil Lespert |
| Uloge: Pierre Niney, Guillaume Gallienne, Charlotte Le Bon, Laura Smet, Marie de Villepin, Marianne Basler |
Već smo navikli da golemi, pohlepni i povremeno stvarno glupasti Hollywood zaigra na dvije iste karte, tzv. filmove blizance kao što su to primjerice ove godine dva „Herkula“, prošle dva teroristička akcića iz Bijele kuće („Pad Olimpa“ i „Misija: Bijela kuća“), a prije 15ak godina „Armageddon“ i „Deep Impact“, no na takvo razbacivanje resursa, da se poslužimo ekonomskim rječnikom, ipak nismo navikli od europskih kinematografija. Ipak, francuskoj kinematografiji, koja se ionako oduvijek jako fura na američku, i takve se stvari tu i tamo dogode. Zanimljivo, posljednji slučaj ticao se modne dizajnerice Coco Chanel (2009. godine snimljeni su filmovi „Coco Chanel & Igor Stravinski“ i „Coco prije Chanel“), a ovaj najnoviji opet dolazi iz svijeta visoke mode, riječ je o biografskim filmovima o Yves Saint Laurentu.
U naša je kina prvi stigao onaj Jalila Lesperta „Yves Saint Laurent“ u kojem slavnog dizajnera igra Pierre Niney, dok će najesen francusku premijeru dočekati „Saint Laurent“ (primjećujete naravno značajne razlike u naslovima) koji režira poznatiji Bertrand Bonello, dok naslovnu ulogu tumači Gaspard Ulliel. Za nekoga tko se u modu kuži ko Marica u k.k. bilo je stvarno izazovno uhvatiti se u koštac s biografijom slavnog dizajnera, a stvar je postala još izazovnija kad se već na početku filma ovaj drski i ne baš simpatični mladac deklarirao kao netko kome je zanimljivije je li cvijet na pojasu malo više lijevo ili desno od lansiranja Sputnjika (koje je, „oh, tako dosadno“). Obveze prema vjernom čitateljstvu Nemilosrdnih gadova nadvladale su poriv recenzenta da se već nakon deset minuta filma oprosti od YSL-a i njegove haute couture, no koliko je to bila pametna odluka otkrit ćete u nastavku teksta.
Neobično strukturiran i fokusiran tek na dvadesetak očito prijelomnih godina u životu budućeg kralja svjetske visoke mode, film započinje u 1957-oj godini, istoj onoj kad je lansiran taj dosadni Sputnjik koji će najaviti ratove zvijezda te biti preteča satelitskog doba u kojemu će se, zahvaljujući velikim dijelom i satelitima, brandovi poput YSL-a iz orbite pariške elite prometnuti u globalni fenomen. Dakle, te godine Yvesa Saint Laurenta zatječemo u obiteljskom gnijezdu u alžirskom Oranu da bi ubrzo, po smrti Christiana Diora, postao glavni dizajner u ovoj slavnoj modnoj kući. Najveći dio filma ispripovjedan je iz perspektive YSL-ova prijatelja, ljubavnika i poslovnog partnera Pierrea Bergéa (Guillaume Gallienne) te svjedoči o Saint Laurentovom razlazu s Diorom, pokretanju vlastite tvrtke, kreiranju prve kolekcije, usponima i padovima, zapadanjima u depresiju te brojnim ljubavnim i seksualnim avanturama… da bi, bez nekog jasnijeg razloga osim ljubavnog razlaza Saint Laurenta i Bergéa, završio tamo negdje krajem sedamdesetih te na taj način izignorirao posljednjih trideset godina njegova života.
I bio bi to sasvim legitiman dramaturški izbor da se film fokusirao na ljubavno-poslovnu vezu Saint Laurenta i Bergéa, no dramski okvir ostao je jednako prazan na kraju kao što je bio na početku filma, nema u toj vezi ni senzibilnosti, ni erotike, niti makar pokušaja razumijevanja dugovječnosti ovog partnerstva, preostaje tek činjenica da je to stvarno tako bilo. Nije to, međutim, dramaturški eksces, naime jednak manjak senzibiliteta i razumijevanja glavnog lika krasi i sve ostale sastavnice filma pa tako nismo imali prilike upoznati se s korijenima YSL-ove inspiracije, metodologijom rada ili kreativnim postupcima koji su vodili do, kako znamo, doista revolucionarnih promjena u modi 20-og stoljeća, njezina demokratiziranja, eksperimentiranja s rodnim identitetima odnosno uvođenjem muških komada odjeće u žensku garderobu, do kolekcija inspiriranih likovnom umjetnošću, ali i svakodnevnim životom te afričkom tradicijom… i tu ću stati da nešto ne pogriješim jer malo što o tome znam, ali još uvijek više nego što je prikazano u filmu. Prikazan je, doduše, nastanak one čuvene haljine inspirirane Mondrianom, ali način na koji je to urađeno više sugerira copy-paste krađu nego nekakav kreativni proces koji se od kreativca YSL-ova kalibra očekuje.
Gledajući prizore nekoliko modnih revija sjetio sam se Gorana Bregovića koji je na upit voli li klasičnu glazbu jednom davno, u jednoj dječjoj emisiji, odgovorio: „Pa tko ne bi volio Mozarta, Mozart bi se i konju svidio!“. Tako nekako sam se i sam osjećao gledajući YSL-ove modne revije, mislim ne moraš biti Anna Wintour da skužiš da je to stvarno dobro, drugačije, skladno i lijepo, što bi reko’ Mile Kekin, carstvo pasea. I tako je začudo ono što me u ovom filmu najmanje zanimalo, modne kreacije, postalo jedino što u njemu vrijedi: dok o YSL-ovom profesionalnom stvaralaštvu nismo doznali gotovo ništa, privatno je sveden na neurotika vulgaris – opsesivnog tipa sklonog alkoholu, drogi i muškarcima s povremenim kreativnim egotripovima i filozofskim mudrolijama o životu i smrti. Banalnije, doista, ne može.
A takva je i glumačka kreacija Pierra Nineya kojeg se sjećam u mnogo simpatičnijoj ulozi u filmu „Ljubav na francuski način“. Ovdje se doima kao neka pretenciozna verzija Krešimira Mikića, ukočen i pun neurotičarskih tikova, dok je Guillaume Gallienne smireniji i korektniji, ali bez jasne svijesti o dramskom smislu vlastite uloge teško je napraviti nešto više. (NI FASHION GURU GA NE BI VOLIO 3/10)
