X-Men protiv J-Law

• Tweet
• Pin It

Od kad je objavljen taj vratolomni naslov filma (jesu li „Dani buduće prošlosti“ ili „Dani prošle budućnosti“? I koja je razlika? Ima li je uopće? Jel’ ikoga briga…?) i pušteni prvi traileri, bilo je jasno da će novi, peti po redu (a sedmi, računaju li se dva Wolverineova spinoffa) X-Men spektakl biti nešto kompliciraniji ljetni blockbuster nego što smo navikli. A ako znamo da se serijalu konačno vratio i Bryan Singer, režiser sjajnih prvih dvaju nastavaka (pogotovo genijalnog drugog!), očekivanja su otišla nebu pod oblake.

Najprije Singer – za njega je ovo važno, jer se nakon napuštanja serijala, nije baš kruha najeo. Naime, njegov „Superman“ nije bio loš, ali ipak nije ispunio očekivanja, „Valkyrie“ je pak bio sasvim solidan, a zašto bi netko uoće išao gledati „Jack The Giant Slayer“, ubijte me, nemam pojma. Ja naravno nisam. Kao što nisam imao ništa protiv da serijal nastavi sjajni Englez Matthew Vaughn („Stardust“, „Kick-Ass“) koji je u svom „X-Men: First Class“ iz 2011. izvrsno obnovio i osvježio stvari. No, ideja je bila da sljedeći nastavak X-Mena spoji Singerove i Vaughnove svijetove (odnosno iste likove, ali u različitim vremenskim razdobljima), a to se izgleda moglo jedino na foru time travela.

OK, zašto ne, pa tko će drugi putovati kroz vrijeme ako ne mutanti, ali ipak treba imati na umu da suvisli time travel bez rupa nije složio nitko vjerojatno još od Boba Zemeckisa i njegovog klasika „Back To The Future“ 1985. Naravno da u visokobudžetnom blockbusteru snimljenom prema strip predlošku ne treba cjepidlačiti i pod povećalom analizirati zaplet, ali X-Men su nas ipak navikli na iznimno visoku razinu inteligencije svojih scenarija. Navedeno ne znači da „Dani buduće prošlosti“ nisu uspjeli pametno isfurati putovanje kroz vrijeme, ali se ne bi moglo reći ni da jesu.

Naime, tu se činjenica putovanja kroz vrijeme uzima zdravo za gotovo, jer svi smo, eto gledali masu filmova na tu temu, pa znamo otprilike kako to već ide. Kad otputuješ u prošlost i tamo prčkaš po događajima, automatski se mijenja sadašnjost i, naravno, budućnost. Singerov je tempo takav da se čovjek uopće ne stigne osvrnuti i pomisliti bar na sekundu ima li sve to smisla. Tako je vjerojatno i bolje, jer da mu je ta sekunda data, ishod po scenariste (odnosno scenarista Simona Kinberga, još jednog veterana serijala – on se uključio na nešto slabijem „The Last Standu“ Bretta Ratnera 2006.) „Dana buduće prošlosti“ ne bi bio bogzna kako povoljan.

Godina je 2023. i mutantska vrsta je pred istrebljenjem – nekakvi neuništivi kvazi-transformerski megaroboti, tzv. Sentineli, masovno ih uništavaju. Šačica preostalih mutanata, predvođena Profesorom X-om (Stewart) i Magnetom (McKellen) skupi se u nekom zabačenom kineskom samostanu i u očekivanju konačnog obračuna s nadmoćnim neprijateljem sve karte baca na još jedan, posljednji očajnički pokušaj spašavanja svoje vrste. Plan je da se otputuje u 1973. i pokuša zaustaviti svačiju omiljenu bodypaint-anu shapeshiftericu Mystique (Lawrence) koja je te godine ubila izumitelja Sentinela, industrijalca Traska (Dinklage). Naime, nakon tog ubojstva, Trask je postao heroj i žrtva, a Mystique je uhvaćena i na bazi njenog DNK usavršeni su ubojiti Sentineli.

Jedini koji za takvo putovanje ima fizičke i psihičke snage je naravno, Wolverine (Jackman), pa ga najmlađa među mutantima Kitty Pryde (Page), koja ima moć transponiranja svijesti u druge vremenske periode, promptno šalje u 1973. Tamo će Wolverine potražiti pomoć Profesora X-a (mlađu verziju igra James McAvoy), koji je pak u depri i bez svojih super-moći, ali mu se svejedno pridružuje, zajedno s mladim Beastom (Nicholas Hoult, a kasnije Kelsey Grammer). No, da bi našli Mystique, koja je, sjećamo se iz „First Classa“ prešla na tamnu stranu, prvo treba naći Magneta (Fassbender) – taj je pak u buksi jer su ga optužili da je zakrivio metak koji je ubio JFK-a.

Slijedi uobičajena igra mačke i miša, furioznog tempa i eksplozivne akcije. No, problemi počinju već u startu – „Dani“ su naime roba prvenstveno namijenjena fanovima serijala, dok će svi ostali imati dosta problema dok pohvataju tko je tko, kako, s kim i protiv koga. Među ove prve se ubrajam i ja, pa mi ipak nije baš sve odmah sjelo. Prolazi vam tu pred očima hrpa mutanata s raznoraznim moćima i za mnoge mi se bilo teško sjetiti gdje bi ih smjestio i koje su im specijalne moći. No, to je, kao i dramaturška konstrukcija putovanja kroz vrijeme, ovdje zapravo u drugom planu – svi mutanti su u jednakoj opasnosti, pa je manje važno tko je na strani dobra, a tko zla.

Ali bez brige, još uvijek ima dovoljno dobrih fora, pametne spike i suludo zabavnih scena. Jedna takva, koja vjerojatno spada u vrhunce čitavog serijala je ona s vađenjem Magneta iz bukse u kojoj briljira mladi Quicksilver (Peters). No, nakon toga ga više u filmu gotovo uopće ne vidimo, što je valjda još jedan nusproizvod te Singerove brzine, da ne kažemo brzopletosti. Čudno je također vidjeti Halle Berry čija Storm ima dosta scena, ali jedva progovori koju riječ. Nije njen lik ni prije bio nešto posebno brbljav, mutava neka mutantica reklo bi se, ali svejedno. Inače, u castu je čak sedam Oskarovaca (odnosno tri pobjednice – Lawrence, Berry i Anna Paquin koja ovdje ima samo cameo plus četvero koji su bili nominirani za glavnu ulogu – Jackman, Page, McKellen i Fassbender) u čemu je X-Men franšizi jedino ravan Nolanov “Batman/Dark Knight” serijal.

Uglavnom, fanovi će ipak film morati pogledati bar dvaput, bilo u kinu, bilo kasnije na videu. Imam osjećaj da će ponovljena gledanja jako pomoći filmu, no nakon samo jednog se „Dani“ pozicioniraju negdje u donji dom serijala, što naravno ne znači da ne valjaju – samo nisu baš toliko genijalni kako obećavaju biti ili kao npr. Dvojka. U konkurenciji pak ovogodišnjih strip blockbustera, još uvijek su miljama ispred novog Spider-mana, ali i par koraka iza Kapetana Amerike. No, do ljeta treba još pogledati i četvrte “Transformere”, jadna nam majka…  (NI PROŠLOST VIŠE NIJE ŠTO JE BILA. BUKVALNO…  7,5/10)

• Tweet
• Pin It