“Wrong”, kakav naslov takav film

• Tweet
• Pin It

Kako nisam imao priliku vidjeti prilično hvaljeni flm Quentina Dupieuxa „Guma“ (“Rubber”) o podivljaloj autmobilskoj gumi koja uništava sve pred sobom iz 2010. godine, s dosta entuzijazma sam krenuo pogledati njegov novi film „Čovječe, gdje mi je pas?“ („Wrong“). Činilo se to kao dobar prilika da provjerim što taj neobični filmski autor i muzičar zapravo radi, ali jao! Već je prvih nekoliko minuta bilo sasvim dovoljno za čeking, sve ostalo bili je previše: možda sinopsisi Dupieuxovih filmova zvuče dobro na papiru, kao što će i ponešto od onoga o čemu ću pisati možda zvučati fora i otkačeno, no što se mene tiče u ovom filmu zapravo baš ništa nije smiješno. Od prvog kadra, u kojem tip vrši veliku nuždu nasred ceste usred bijelog dana, čitajući novine, dok njegovi kolege odmaraju par metara dalje, „Čovječe, gdje mi je pas?“ festival je čistog nonsensa. I to onog jako antipatičnog.

Sve počinje buđenjem, odnosno budilicom na kojoj se vrijeme promijeni sa 7:59 na …. TA NA NA NA – 7:60. Uuu, kako otkačeno! Dupieuxu je to tako dobra fora da je ponovi tri puta tokom filma. Kad jednom ustane iz kreveta, glavni lik Dolph Springer (Jack Plotnick) ustanovi da mu je nestao pas pa kreće u potragu za njim, a nakon razgovora sa susjedom moronom koji odlazi na putovanje do kraja svijeta, te svraćanja u ured u kojemu zaposlenici mrtvi hladni sjede na monsunskoj kiši dok izvan ureda sije sunce (sad gledatelj treba reći: “cooool!”), trag ga vodi do izvjesnog mastera Changa (William Fichter). Ovaj mu objašnjava da se bavi otmicama kućnih ljubimaca kako bi kod njihovih vlasnika ponovno pobudio zamrli interes  pa ih nakon nekoliko dana vraća vlasnicima, ali upssss, Dolphov je retriver nesretnim slučajem pobjegao. Dok ga ne nađe, preporučuje mu svoju knjigu „Moj život, moj pas, moja snaga“ koja će Dolphu pomoći da uspostavi telepatsku komunikaciju s nestalim psom te unajmljuje privatnog detektiva koji je sposoban projecirati sjećanja jednog psećeg dreka na monitor (još jedan “cooool”). No, tu ovom ekscentričnom zapletu nije kraj: u „Čovječe, gdje mi je pas?“ pratimo i pustolovine jednog vrtlara koji se iščuđava nad palmom koja se preko noći pretvorila u bor, te djevojke iz obližnje pizzerije koja ničim izazvana glavnom junaku ponudi svoju picu. Uglavnom, naspram Dupieuxovog djelca, čak se i Lynchovi najbizarniji filmovi čine nepopravljivo konvencionalnima.

Iako se ovako prepričan zaplet na trenutke i može učiniti zgodnim, riječ je zapravo o dva-tri montipajtonovska gega razvučena na cijeli film, ali posve lišena zaraznog pajtonovskog ludizma i apsurdizma. Umjesto toga servirana nam je ona vrsta otkačenog humora koja bi trebala podrazumijevati i određenu umjetničku vrijednost, no problem je s takvim pretencioznim dosjetkama što obično budu smiješne samo autoru. Ovaj autor umjetnik ovdje je potpisan kao režiser, scenarist, direktor fotografije, skladatelj i montažer, no svima bi nam bilo bolje da nije baš toliko marljiv.

I za kraj, opaska za vlasnike pasa. Ne nasjedajte na naslov, čak niti hipersenzibilnost prema psima, što je dijagnoza i autora ovog teksta, nimalo ne olakšava gledanje filma. Dapače. (GLEDATI NA VLASTITU ODGOVORNOST 1/10)

• Tweet
• Pin It