Zombifikacija Zemlje počela je u Hollywoodu

• Tweet
• Pin It

Sjećate li se Hitchcockovih „Ptica“? Primjerice, kako tamo Hitch prvih pola sata polako gradi tenziju, daje naznake da je nešto čudno u zraku, stvara spooky atmosferu iščekivanja i jeze da bi prvi konkretan napad stigao tek nešto prije 30-te minute filma, i to onaj jedan ne tako opasan, ali totalno zastrašujući, na glavu Tipi Hedren u čamcu Bodega Baya. Te scene iz „Ptica“ sam se sjetio gledajući prvu scenu „Svjetskog rata Z“ koja se događa odmah nakon sasvim kratke uvodne sekvence (nužne tek da upoznamo likove – mama, tata, dvije kćeri – ok sad možemo na posao). Dakle u toj prvoj sceni, u kojoj opisana obitelj zapne u prometnom čepu Philadelphije, dogodi se sve ono na čemu je Hitch radio gotovo četvrtinu filma. Naznaka opasnosti, gradacija napetosti i frka panika. Sve u tri minute. Da me krivo ne shvatite, to stvarno nije kompliment, već simptom današnjeg Hollywooda koji ne mari za suptilnosti i nijansiranje. A ta uvodna scena govori sve što trebate znati o stilu filma. Da je Hitchcock živ, vjerojatno bi se snašao i u takvom okruženju pa pronašao način da zadovolji producente i ne naškodi filmu, no Marc Foster definitivno nije taj kalibar.

Naslov i trailer „Svjetskog rata Z“, ukljućujući onu fascinantnu scenu zombija koji nadiru na kameni zid, uvjerljivo sugeriraju turbomega spektakl kakav još nije viđen, no zapravo je riječ tek o nešto bolje produciranom zombi triler-hororu s nekoliko atraktivnije izvedenih scena. Film je nastao prema romanu Maxa Brooksa (inače sinu filmaša Mela Brooksa) i navodno kroz priču o invaziji zombija na Zemlju funkcionira i kao razmjerno zabavna satira na američku vanjsku politiku. To, međutim, niti uvijek paranoični Tom Gotovac ne bi iz filma uspio razaznati budući da su ga u producentskoj kući Brada Pitta, Planu B, jako pedantno očistili od svake naznake političke aluzivnosti, društvene parabole ili nedajbože humora. Ostao je relativno rutinski triler u kojemu Brad Pitt (solidno) igra bivšeg UN-ovog istražitelja koji u zamjenu za garanciju sigurnosti obitelji (očiti utjecaj Angeline), pristaje voditi tim koji će pokušati naći uzrok naglom širenju zombija. Put ga vodi prvo u Južnu Koreju, zatim Izrael i na kraju u Wales, pri čemu je svakako najuzbudljiviji srednji dio koji se događa u Izraelu, dok je završnica prilično troma, za jedan zombi horor usudio bih se reći i dosadna.

„Svjetski rat Z“ tematski i strukturno donekle podsjeća na Soderberghovu „Zarazu“, koja također nije do kraja iskoristila potencijal priče, no Soderberghov osjećaj za timing i glumce  švicarskom majstoru Marcu Fosteru, koji je potpisao najlošijeg Jamesa Bonda („Zrno utjehe“) u novoj eri, ostat će vječna nepoznanica. Njegov je film relativno korektan, ni trijumf, niti fjasko, no s obzirom na budžet čisto sumnjam da je to bila početna ideja. Još uvijek mi nije jasno što bi Bradu Pittu da spiska 200 milijuna dolara na apokaliptični zombi horor kad se takvi inače snimaju za svega par milja. Čini se da nije trebao toliko putovati svijetom da pronađe izvor zaraze, sudeći po ovom filmu, zombifikacija našeg planeta počela je u Hollywoodu. Stoga bih radije od filma volio bih gledati kako George A. Romero prevrće očima kad sazna koliki mu je budžet, čovjek je, naime, za tek nešto više od sto tisuća dolara snimio mnogo bolji i strašniji film, crno-bijeli zombi klasik „Noć živih mrtvaca“.

Čak i usprkos već spominjanoj sceni u kojoj zombiji nadiru preko zida u Izrael, meni je osobno vrhunac nešto ranija scena u kojoj tijekom akcije, baš dok se šulja da ga zombiji ne čuju (oni, naime, jako loše reagiraju na buku), Bradu Pittu zazvoni mobitel. Žena zove da ga pita kako je. Umalo sam naglas zavrištao ono upozorenje koje u kinu prikazuju prije početka svakog filma: „Morrrron, morrrrronn!“ (ZZZZZ 5/10)

• Tweet
• Pin It