Wolverine, prvi egzistencijalistički superheroj

• Tweet
• Pin It

Wolverine, drugi put! Tako bi se najkraće mogao opisati ovaj novi pokušaj pretvaranja jednog od X-Mena u vlasnika samostalne franšizne filmske djelatnosti, upravo onako kako je to slučaj i u stripu. No, iako „X-Men“ filmovi jako dobro kotiraju, prvi Vučkov filmski solo izlet „X-Men Origins: Wolverine“ ima tako lošu reputaciju da nisam pronašao nikog osim NG Runjića tko bi o njemu rekao lijepu riječ. Stoga su i u Foxu osjećali potrebu da unatoč nelošim financijskim rezultatima tog filma daju do znanja da ovaj novi nije nastavak prethodnog filma, već originalni film, nadajući se kako će njime uspjeti ono što prethodniku nije – učiniti Wolverinea pravom filmskom zvijezdom i unosnim stupcem u excel tablici. Za ovu i mnogo sljedećih godina. Ali, opet su sve izveli šlampavo pa mi se čini da će ovaj besmrtni mutant za koju godinu završiti tamo gdje većina posrnulih superheroja kad tad završi, kod Christophera Nolana.

Uz niz manjih ili većih nedostataka, ključni je problem ovoga „Wolverinea“ nedostatak ambicioznosti, ni na razini priče, a još manje naracije, „Wolverine“ jednostavno nije velik film, bez obzira koliko koštao. Na početku filma Logana nalazimo u nekoj planinskoj zabiti zaraslog poput kakvog pustinjaka, sve dok djevojka koja se čini kao da je ispala direktno iz table kakvog manga stripa ne dođe  po njega da bi ga odvela u Japan. Tamošnji industrijalac Yashida na samrti je poslao po Logana kako bi mu se još jednom zahvalio što mu je tijekom Drugog svjetskog rata, pri eksploziji atomske bombe u Nagasakiju, spasio život. Neće proći dugo, a Logan će se naći usred obračuna Yakuza, ninji i obiteljskih klanova ne shvaćajući najbolje tko tu koga, no kad pokuša zaštiti kćer umirućeg tajkuna, otkrit će da je njegova sposobnost samozacjeljivanja bez objašnjenja iščeznula. I do otprilike ovog trenutka „Wolverine“ zaslužuje čisti vrlo dobar, no kad se misterij razjasni shvatimo koliko je tanka ta filmska premisa, a niti nadgradnja nije mnogo atraktivnija.

Još od početnog bauljanja u društvu grizlija redatelj nam sugerira Wolverinov egzistencijalistički angst, i on poput Sartreovog junaka Antoinea Roquentina proživljava mučninu zbog besmislenosti života, no njemu je dakako mnogo teže jer se za razliku od Roquentina, on bori s beskonačnim životom. Samo mu crna dolčevita nedostaje do statusa prvog egzistencijalističkog superheroja, no kako bi se zadovoljila ženka publika pronađen je kompromis – crna majica s tri otkopčana gumba kako bi se vidjela dlakava prsa. I da stvar bude gora, kad zaspi Logan sniva prelijepu doktoricu Jean Grey (Famke Janssen) koja je glupom omaškom scenarista nastradala u drugom da bi se vratila u trećem izdanku „X-Men“ serijala. Jean se nada da će se ponovno sresti, iako s obzirom na Vučkovu besmrtnost, izgledi na kladionicama nisu na njezinoj strani. Dakle, situacija je zapravo ovakva: Yashida je nesretan jer je smrtan, Wolverine je nesretan jer je besmrtan, ali istovremeno svjestan da ga na nebu umjesto 72 djevice čeka dr. Grey. Rješenje se nameće samo od sebe pa i Yashida predlaže zamjenu vlastite smrtnosti za Loganovu besmrtnost, ali uvijek ima neko ali… Ovaj put za njega su zaslužni momci s bijelim ovratnicima iz 20th Century Foxa koji s Wolverinom imaju mnogo ambicioznije planove pa će se doktorica Grey, ako baš ne bude totalna katastrofa na blagajnama (a 53 milje u prvom vikendu to nije, iako je najlošije otvaranje nekog „X-Men“ filma ikad), morati još malo strpiti.

Na kraju ostaje dojam da je Wolverine mnogo zanimljiviji lik nego što to Hollywood uspijeva prikazati. I ovaj put riječ je o uglavnom kompetentnom, no zapravo prilično neinspirativnom filmu čiji je nesumnjivi vrhunac akcijska scena koja se događa na krovu vlaka koji juri 400 km/sat. No, to je ionako djelo druge ekipe, sve ostalo odradio je James Mangold, solidni redatelj pomalo neujednačenog opusa (grozan „Kate i Lepold“, sjajan „Hod po rubu“) i šteta je što niti on nije projektu prišao malo ambicioznije. Ili makar s nešto više duha, jer sve je rjeđe u holivudskoj produkciji nabasati na filmove koji sami sebe doživljavaju tako smrtno ozbiljno kao što je ovdje slučaj. Sve ono što vrijedi za lik Wolverinea, vrijedi i za Hugha Jackmana, zanimljivog glumca kojem redovito prognoziraju veliku karijeru (zamjena za Clinta Eastwooda), no u Hollywoodu kao da ne znaju što bi s njim pa završi u „Jadnicima“. Dvije polusestre, Loganove partnerice, Rila Fukushima kao Yukio i Tao Okamoto kao Marika, su simpatične, Famke Janssen prekrasna je kao i uvijek, no zato je totalni podbačaj angažman Ruskinje Svetlane Khodchenkove u ulozi glavne negativke – uz svu atraktivnost njezinih fizičkih atributa teško se sjetiti bezličnijeg neprijatelja nekog superheroja. A možda je upravo to potrebno da i Wolvi malo živne, neki živopisni gad poput Jokera izvukao bi ono najbolje iz Wolverinea. A pri tome ne mislim na one njegove metalne kanđe. (MOŽDA BUDE TREĆA SREĆA 6,5/10)

• Tweet
• Pin It