Glupa priča Colina Farrella

• Tweet
• Pin It

Tko se još ne veseli Valentinovu? Nemilosrdni Gadovi svakako da, jer nakon hrpe jake filmske robe iz sezone nagrada koja nam grubo erodira brend (pa onda udivljeno skakućemo, trepćemo i djelimo devetke i desetke šakom i kapom), konačno dolazi malo dobrog trasha na kojem se možeš pošteno iživljavati bez straha da te optuže da nisi Nemilosrdni Gad nego Mali leteći medvjedić (kao npr. kolega Kuljiš ljetos, s potpunim pravom čini mi se…). Rom-komovi su davno otišli k vragu, o tome ne vrijedi puno lamentirati – vremenski bi to bilo otprilike negdje između nestanka sa scene žanrovskih zvijezda Meg Ryan i Hugha Granta (koje se, vidiš vidiš, nitko nikad nije sjetio spariti u nekom poštenom rom-komu, iako su zajedno čak i glumili u „Restorationu“) i uzleta Katherine Heigl (koja meni uzgred rečeno nije mrska, ali većina njezinih filmova, izuzev remek-djela „Zalomilo se“, bogami jest…) krajem prošlog desetljeća, te smrti neponovljive Nore Ephron (napisala „When Harry Met Sally“ a režirala i „Sleepless In Seattle“ i „You’ve Got Mail“).

Za razbijenim jajima ne vrijedi plakati, treba radije vidjeti što nam se nudi ove godine u „mjesecu ljubavi“. Najveći domaći prikazivač pripremio je četiri „udarna“ naslova – „Beskrajna ljubav“ je nekakav post-teen ljubić s meni potpuno nezanimljivim mlađim „zvijezdama“ Gabriellom Wilde i Alexom Pettyferom – dakle skip u širokom luku; pa onda sljedeći tjedan nova francuska verzija „Ljepotice i zvijeri“ s Leom Seydoux i Vincentom Cassellom – to će valjda preuzeti NG Tomljanović, on je kod nas zadužen za Francuze a i madmoiselle Seydoux mu nije mrska, čini mi se. Tu su još i „Pompeji“ – fakat, „Pompeji“ ljubić? Seriously? To je režirao grozni Paul W.S. Anderson (čije mi se zločine protiv filmske vrpce ne da ni nabrajati), pa sve i da se u njemu jedan u drugog zaljubljuju Clooney i Pitt dok oko njih šiklja vulkan, mene to ne bu vidlo. Ostaje nam dakle, blago nama, „Zimska priča“. Ali, OK, bar je dobro za brend…

Kako li je samo Akiva Goldsman, Oskarom nagrađeni scenarist (za debelo precijenjeni „A Beautiful Mind“) za svoj redateljski debi uspio privesti još uvijek A-listere Colina Farrella i Russella Crowea kao i skupiti solidnih 60 milijuna budžeta za nešto što je već u ideji sumnjivo? Vrag će ga znati, ali Crowea je možda privukla činjenica da je svoju zadnju oskarovsku nominaciju imao za gore spomenuti film po Goldmanovom scenariju, kao i da mu je posljednju za Zlatni Globus (neloši „Cinderella Man“ Rona Howarda) također napisao vrijedni Akiva. Nije doduše, valjda ovdje očekivao kakve nagrade. A Farrell? Taj ionako glumi svugdje.

Uglavnom, radi se o uprizorenju „neuprizorivog“, istoimenog podebljeg povjesno-ljubavnog fantasy romana Marka Helprina iz 1983. Knjigu mnogi ozbiljni kritičari smatraju modernim klasikom, no s filmom će to ići malo teže, jer em je Goldsman dosta toga iz knjige pobacao van, em je ubacio neke svoje intervencije, a konačni rezultat je tanak, neuvjerljiv i na momente iritantan. Peter Lake (Farrell) je sitni njujorški lopov koji se upravo odmetnuo od svog opasnog gazde, ibergada Pearlya Soamesa (Crowe u svom vjerojatno najkarikaturalnijem izdanju dosad) od kojeg se skriva na tavanu Grand Central Stationa. Vrijeme radnje je zima 1916., mjesto, kao što rekosmo, prljavi mračni New York, a kontekst otpočetka nadrealan. Naime, kad Pearlyevi ljudi opkole Lakea, ovaj pobjegne uz pomoć konja s krilima koji postaje neka vrsta njegovog anđela čuvara, a vrlo brzo saznajemo i da je Pearly nekakav demon koji po direktive i naputke ide kod misterioznog Suca, zapravo glavom i bradom Lucifera (kojeg igra, o bože, Will Smith). U svojoj posljednjoj provali prije planiranog bijega u južnije krajeve, Lake upadne u kuću novinskog magnata Penna (William Hurt) i na licu mjesta se fatalno zaljubi u njegovu smrtno bolesnu kćer Beverly (Jessica Brown Findlay).

OK, bajkovita melodramica s elementima fantastike, zašto ne, ali pravac u kojem priča zatim ode poprilično je usiljen i bedast, jer nakon još jednog sudara s Pearlyem i ekipom, Lake završi u hladnoj rijeci, da bi izronio kojih stotinjak godina kasnije, u današnjem vremenu, bez kilobajta sjećanja na prošle događaje. Tamo pak u parku nabasa na majku (Jennifer Connelly, još jedna očita Goldsmanova dužnica – oskarovka iz „A Beautiful Mind“) s bolesnim djetetom, a i Pearly se još uvijek naravno mota gradom. Neki umjereniji pisac i suptilniji režiser možda bi iz Helprinovog romana izvukli kakav pametniji film, no Goldsman definitivno nije taj. Film mu nije toliko loš da bi bio dobar, pa da s vremenom stekne neki kultni trasherski status, nego je naprosto samo loš. Glumci za koje sa sigurnošču znamo da mogu bolje ovdje su osrednji i/ili preglumljeni (Crowe prije svih naravno), zaplet je stupidan i teško opterećen sindromom „poteza viška“, dok su te nekave poruke koje kao odašilje konfuzne i nategnute do bola. A nije brate ni romantičan. E pa sretno Valentinovo! (BAŠ BEZVEZE  3/10)

• Tweet
• Pin It