Novi seksualni uzleti starog perverznjaka

• Tweet
• Pin It

Otkad je prije četiri godine, uslijed nedostatka budžeta, a vjerojatno i radi malo promjene i umjetničkog „osvježenja“, Woody Allen preselio svoju „operaciju“ u Evropu (najprije u Englesku, a sada i u Španjolsku), za mnoge je time preporodio svoju karijeru („Završni udarac“ zaradio je, za Allena, ogromnih 85 milijuna U$D i vratio ga u oskarovske nominacije), ali i za nerijetke fanove Woody više nije Woody. Naime, oduvijek su postojala dva Woodya: svima dobro poznati, urnebesno duhoviti, neurotični Woody i puno rjeđi i ozbiljniji, pensivan i spor, u Bergmana zagledan g.Allen („Interijeri“, „September“). Ovo što sad snima u Evropi (u međuvremenu još i „Scoop“ i „Cassandra’s Dream“), nema baš puno veze sa starim, ali se Allenov stil i atmosfera itekako prepoznaju. Taman kad je izgledalo da će u osmom desetljeću života i petom karijere, Allen Bergmana zamijeniti Hitchcockom, evo opet sasvim novog, tematski svježeg Woodya.

„Vicky Cristina Barcelona“ njegov je treći film u tri godine s najnovijom muzom (prema medijima, ne i prema Woodyju!) Scarlett Johansson i njegov najsexy film do sada, što naravno, osim razvikanog poljupca između Scarlett i Penelope Cruz, ne uključuje bog zna kakvu golotinju. Stvar se događa u senzacionalnom urbanom (i ruralnom) pejzažu Barcelone (i Ovieda), a priča se vrti oko dvije sasvim različite mlade Amerikanke, suzdržane, ozbiljne i zaručene Vicky (izvrsna, malo poznata Rebecca Hall) i puno slobodnije, umjetnički nastrojene Cristine (Johansson). Kad upoznaju neodoljivog slikara Juana Antonia (Bardem), koji ih pozove na izlet u Oviedo, predloživši im odmah i seks, stvar uzlijeće u neočekivanom, za Allenov opus sasvim novom smjeru, a nešto kasnije odnose i događaje dodatno začini i Juanova bivša žena, eksplozivna i nepredvidljiva Maria Elena (Cruz), s kojom ovaj, naravno nije raskrstio.

U filmovima u kojima se Allen ne pojavljuje kao glumac, obično netko drugi, manje ili više uspješno, utjelovi njegov alter ego pa ovdje njegovu tipičnu neurotičnost i brzi, duhoviti jezik podjednako baštine i Vicky i Cristina, a novost je i sasvim ozbiljni, gotovo dokumentaristički narator. Kad se stvari dobro seksualno i emotivno zakompliciraju, film kao da iz Allenovih ruku potpuno preuzmu Bardem i Cruz i odigraju neku sasvim svoju, internu, španjolsku (ili katalonsku?) eksplozivnu međuigru, nakon koje se veliki Woody više nije znao iskobeljati sa finalom kakav bi veliki film zaslužio, ali i ovako se radi o finom i neobičnom filmu, sasvim dostojnom velikog autora… (DOBRO ZA NJEGOVE GODINE 7/10)

Poslovni dnevnik, 2008.

• Tweet
• Pin It