Stilske vježbe starog perverznjaka
| Venera u krznu / La Vénus à la fourrure, Francuska, Poljska, 2013., drama, 96 min |
|---|
| Režija: Roman Polanski |
| Uloge: Emmanuelle Seigner, Mathieu Amalric |
Dao bih ruku u vatru da Roman Polanski u podrumu neke svoje europske rezidencije skriva sado-mazo tamnicu u kojoj ga mlađahna supruga Emmanuelle Seigner utegnuta u kožni korzet i čizme kažnjava bičem – tako sam se bio spreman okladiti nakon odgledanog filma „Venera u krznu“, ekranizacije hvaljenog dramskog komada Davida Ivesa koji se poigrava motivima iz BDSM klasika, istoimene novele iz 19-og stoljeća austrijskog pisca Leopolda von Sachera-Masocha kojemu i dugujemo termin mazohizam, a koji je osim Ivesa inpirirao i Lou Reeda za glasovitu istoimenu pjesmu. Ipak, Polanski je odlučno negirao da postoje sličnosti između njegovog posljednjeg filma i privatnog života pa nam nema više smisla kopati po tajnama iz ložnice Polanski-Seigner, tim više što je, s obzirom na redateljev skori 81. rođendan, upitno ima li tamo više ikakvih tajni. No, tabloidnu radoznalost na stranu, i bez ovakvih nepristojnih aluzija „Venera u krznu“ zanimljiv je i u velikoj mjeri zabavan film.
Osim uvodnog i završnog kadra, cijeli se film događa u jednom pariškom kazalištu u kojem Thomas (Mathieu Amalric), redatelj predstave „Venera u krznu“, radi audiciju za glavnu žensku ulogu, domine Vande, i baš kad za taj dan završava posao očajan što sve današnje glumice zvuče kao klinke koje su progutale helij, u kazalište upada ne baš glamurozna, pokisla i pomalo sluđena glumica sa žvakačom u ustima. Iako je zakasnila na audiciju, a Thomas je loše volje i na izlasku iz kazališta, glumica (Emmanuelle Seigner) koja kaže da se zove Vanda, koje li koincidencija baš kao i glavna junakinja komada, uspije ga nagovoriti da naprave probu. Usprkos prikladnom outfitu, kožnoj minici, korzetu i ogrlici, Vanda se ne čini dovoljno obrazovanom i rafiniranom za ulogu, no u trenutku kad počne izgovarati prve rečenice, događa se čudesan preokret, i Thomas i gledatelj vrlo brzo shvaćaju da je to to. Vanda je toliko uvjerljiva da Thomas, kao njezin partner u glumačkoj probi, brzo ulazi u ulogu, a tijekom nje počinje se ispreplitati dramski zaplet s realnošću pa ni gledatelj, niti likovi nisu baš uvijek sigurni u kojem su trenutno modu. Ili to barem nije siguran Thomas, dok se za Vandu čini kako vrlo dobro kontrolira i sebe i svog formalno nadređenog (redatelja), koji međutim svake minute postaje sve više potčinjen.
S nevjerojatnom sigurnošću, šarmom i duhovitošću Vanda izvodi dekonstrukciju samog komada, ali i njegova autora, zapravo adaptatora kako je sam neprestano ispravlja, te iznosi na površinu skrivene seksističke slojeve komada i autorskog pristupa, koji je naravno prisutan i u odnosu Thomasa prema njoj, naoko vulgarnoj i pomalo droljastoj glumici trećeg ranga. Osveta domine Vande bit će suptilna, ali, naravno, vrlo vrlo neugodna.
Ma koliko Polanski odbijao paralele s vlastitim životom, nema sumnje kako je BDSM tematika (Bondage Domination Sadism Masochism) nešto što ga itekako zanima i privlači, njome se još mnogo dublje i zanimljivije bavio u filmu „Gorki mjesec“ u kojemu je Seigner također imala ulogu žene koja seksualno dominira nad svojih suprugom, no tada je u pitanju bila patologija ljudskih odnosa, dok je „Venera u krznu“ manje zanimljiva kao psihološka drama, a više kao satira seksizma. No, upravo se u tome kriju i njezina ograničenja, naime u osnovi i komad i film govore o redatelju-piscu Thomasu koji kroz suočavanje s Vandom spoznaje zatomljenu vlastitu submisivnu seksualnu prirodu, otkriva želje i potrebe, no čak i kad stavi štikle, ruž za usne te bude zavezan za falusoidni kaktus, pa i kad shvati kako zapravo uživa u toj transgresiji, i dalje je Vanda ta koja plijeni gotovo svu pažnju gledatelja. Ona je u komadu svedena tek na katalizator promjene glavnog junaka i do samog kraja ostaje pomalo zagonetna i nepronična, dok bi većina gledatelja mnogo radije gledala film o njoj. Osim dramaturške postave komada, najveći krivac za ovaj dramski disbalans je sama Emmanuelle Seigner koja ovaj put doista briljira mijenjajući glumačke registre u djeliću sekunde, miješajući visoko i nisko, submisivnost i dominaciju, vulgarnost i elegenaciju, zavođenje i odbijanje… Niti u jednom njezinom filmu do sada, a kod Polanskog je igrala u „Franticu“, „Gorkom mjesecu“ i „Devetim vratima“, nije se moglo naslutiti da ima ovakav potencijal, doista rijetko viđena glumačka dominacija.
Njezin partner Mathieu Amalric nije uopće loš, ali što bi se reklo BDSM jezikom, zna gdje mu je mjesto – na koljenima. No, on nas ponovno vraća na paralelizme sa stvarnošću, naime nemoguće je ne primijetiti fizičku sličnost između Amalrica i mladog Polanskog što zavređuje interes psihoanalitičara, a taj cijeli neodoljivi splet veza između fikcije i fakcije dovodi do vrhunca njegov monolog o današnjoj navadi svođenja svih stvari na banalost, kao na primjer zlostavljanje djece, što u kontekstu poznate presude Polanskom zbog silovanja maloljetnice predstavlja doista neviđenu drskost. No, kad vam je 81 godina, imate iza sebe genijalnu filmografiju, a u bračnoj sobi upola mlađu i vraški seksipilnu suprugu, onda si takve bezobrazluke možete dozvoliti.
Uostalom, baš kao što si dozvoljava i ovakve male filmove, posve komorne ekranizacije kazalištnih predstava u jednom prostoru, sa samo dva lika, kakve bi se malo koji suvremeni redatelj usudio snimiti. No, usprkos poodmaklim godinama, Polanski ima fantastičan osjećaj za likove, mizanscen, dinamiku zbivanja, a osobito za komplicirane igre moći pa mu ništa, čak niti zamjetan deficit značenja koje komad izručuje, ne može ovaj film pokvariti. (PUC, PUC 7,5/10)
Mathieu Amalric, Emmanuelle Seigner i Roman Polanski na snimanju
