Zašto Aki Kaurismäki sjedi u kadi?
| Druga strana nade / Toivon Tuolla Puolen, Finska, Njemačka, 2017., drama, 100 minuta |
|---|
| Redatelj: Aki Kaurismäki |
| Uloge: Sakari Kuosmanen, Sherwan Haji, Ville Virtanen, Dome Karukoski, Tommi Korpela, Kati Outinen |
„Toni Erdmann“, „Pobješnjeli Max: Divlja cesta“, „Boyhood“, „Adelin život“, „Ljubav“, „O bogovima i ljudima“….to je popis filmova koji su zadnjih godina dobivali kod nas skoro sasvim ignoriranu nagradu svjetskog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI za film godine. I dok su na Oscarima pobjeđivale razne bedastoće (spomenimo samo „The Artista“ i „Argo“), a ni tri najveća festivala (Cannes, Venecija, Berlin) nisu briljirala sa svojim izborima (sjetimo se samo „Dheepana“, „Piete“ ili „Sacro GRA“), FIPRESCI-jev izbor možda je i najtočnije ukazivao na ono najfascinantnije što se snimilo proteklih godina u svijetu umjetničkog filma.
Ove godine ili se dogodilo gadno zamračenje uma brojnog FIPRESCI-jevog članstva koje glasa za nagradu ili su filmovi koje tek trebamo vidjeti (gotovo ništa od ovogodišnjih festivalskih hitova još nije došlo u naša kina) manje-više užasni. Naime, nagradu za 2017. zaslužio je film kojeg ovdje recenziramo, a koji je na veliku žalost potpisnika ovih redova najslabiji u karijeri finskog majstora deadpan (ili je bolje reći humanističko- mrzovoljne?) komedije Akija Kaurismäkija. Uz to, na još veću žalost, ne možemo reći ni da je sam za sebe…makar dobar.
„Druga strana nade“ djeluje kao ćušpajz-pregled tematskih i stilskih preokupacija iz cijele Kaurismäkijeve karijere. Nažalost nije ih uspio zaokrenuti (ili kako bi hipsteri rekli tvikati) i upakirati u nešto novo kao scenografski mu slični kolega David Lynch u novoj sezoni „Twin Peaksa“, niti je pobjegao u teški minimalizam kao bliski mu prijatelj Jim Jarmusch, u ipak mrvicu boljem, iako bolno praznom „Patersonu“.
U drugom dijelu svoje ‘izbjegličke trilogije’ (prvi je bio solidni „Le Havre“ iz 2011.) Kaurismäki prati dvije odvojene priče, koje djeluju kao dva (i to na loš način) potpuno nepovezana filma. U prvoj sredovječni Wikström (odlični Sakari Kuosmanen, Akijev veteran još iz doba „Calamari Uniona“) isfrustriran dosadnom svakodnevicom napušta suprugu alkoholičarku i prestaje raditi kao prodavač košulja. S novcem dobivenim na kartaškoj partiji sa šutljivim krimosima preuzima ocvali restoran Zlatno pivo, s jednako učmalom ekipom radnika. Taj setting (Finska zapela u vječnim 50-ima, shabby chic dizajn), likove (demode frizure, cigarete i namrgođene face) i šale (deadpan do smrti) već smo viđali u nizu autorovih filmova, i koliko god bili prežvakani već stotinu puta, i dalje su barem donekle zabavni. Problem je u drugoj priči, onoj o 26-godišnjem Khaledu izbjeglom iz Sirije, koji je tražeći svoju izgubljenu sestru po Evropi slučajno zapeo na brodu za Helsinki. U njoj Kaurismäki pokušava biti ozbiljan, na trenutke i dramatičan, no osim što je izabrao nekarizmatičnog glumca Sherwana Hajija (barem u usporedbi s finskim veteranima; inače u sporednoj ulozi pojavljuje se i legendarna Kati Uotinen, čiji put u Meksiko bi zapravo puno rađe gledali nego ovaj film), nije se baš potrudio ni osmisliti mu lik. Na kraju u silnim pokušajima da nas zainteresira za njegovu sudbinu, u nekoliko navrata ispast će čak i patetičan.
Naravno, i dalje je tu prisutan Kaurismäkijev trade mark humanizam, jer osim par skinheada i najnamrgođeniji Finci u filmu imaju zlatno srce, a tu su i malo kilavi, ali simpatični muzički intermezzi s opet standardnim izletima u stari rock, rockabilly i country. Neki od štoseva također su sjajni, kao na primjer onaj o pokušaju pretvaranja tradicionalnog restorana u hipsterski sushi plejs (što uz kuhara koji stalno ima cigaretu u ustima i obožava sardine ne može proći). No, sve to ima, da se poslužimo kulinarskom usporedbom okus nekoliko puta podgrijane juhe, u koju je ubačen…pa recimo sladoled!
Prije nekoliko godina na pitanje o tome kako dolazi do inspiracije Kaurismäki je izjavio: „Nekad je bilo lako. Samo bih napunio kadu, sjeo u nju i inspiracija bi odmah došla. Sad samo sjedim u kadi…“ Možda bi se za promjenu Aki mogao probati otuširati? (5/10)
Tekst je objavljen uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.
