Guy Pearce, drumski ratnik
| Rover / The Rover, Australija, SAD, 2014., futuristički triler, 103 min |
|---|
| Režija: David Michôd |
| Uloge: Guy Pearce, Robert Pattison, Scoot McNairy, David Field, Anthony Hayes, Gillian Jones, Susan Prior, Richard Green, Tawanda Manyimo, James Fallon |
„Ne mora sve biti o nečemu“, kaže u jednom trenutku filma „The Rover“ (hrvatski „Rover“) Robert Pattison, a svakome tko je gledao makar ijedan nastavak njegove „Sumrak sage“ teško je ne složiti se s tom konstatacijom. Ali za razliku od filmova koji se ničime bave ležerno, zabavno i neozbiljno, postoje i oni koji ni o čemu govore nevjerojatno seriozno, samodopadno i pompozno, k’o Đuro Tomljenović kad se dohvati teškog gospodarskog trenutku Hrvatske. E, takav je otprilike slučaj sa spomenutim „Roverom“, australskim filmom Davida Michôda („Animal Kingdom“) za čije je žanrovsko određenje potrebno utrošiti više riječi nego za prepričavanje fabule.
Dakle, riječ je o futurističkom, postapokaliptičnom, distopijskom filmu ceste, odnosno akcijskom noir trileru vremenski smještenom 10 godina nakon neobjašnjenog kolapsa. Kakav god taj kolaps bio, bio je temeljit pa glavne junake zatječemo u australskoj zabiti kojom vlada bezakonje slično onome prije nego što su na Divlji zapad stigali Wyatt Earp i njegova braća također. Guy Pearce igra Erica, bivšeg vojnika i farmera, koji staje u baru kako bi popio piće, no grupa kriminalaca u bijegu nakon pljačke za to vrijeme ukrade mu auto. Eric kreće u potjeru za njima kako bi vratio auto, a u tome dobiva neočekivanog partnera, ranjenog brata jednog iz ekipe koja mu je ukrala automobil, Reya. „Ti sigurno jako voliš taj auto, dragi“, komentira pak postarija gospođa koju Eric traži da mu kaže je li možda vidjela bjegunce, a razloge ove neobjašnjive ljubavi prema ukradenom autu otkrit ćemo tek na kraju filma.
Nije lako dokučiti što je to u australskom biću što ga vodi prema apokalipsi, ali očito se Michôd dobro osjeća na terenu koji je svojedobno utabao „Mad Max“; sivo-zeleno-žuti vizuali australske vukojebine, ljudi pretvoreni u bijesne i paranoične poludivljake, prašnjavi automobili i beskonačne pustare, čini se da je to slika budućnosti koja plaši stanovnike tamo dolje. Iako vizualno uzbudljiv, a režijski vješt u kreiranju atmosfere beznađa, „Rover“ ipak rijetko uspijeva izbjeći dojmu već viđenog pa osim „Mad Maxa“ kao preteče na pamet padaju i Spielbergov „Duel“, kao i rani filmovi Petera Weira.
U mučaljivom filmu koji ne objašnjava mnogo jedina stvarno jaka rečenica jest Ericova poruka Reyu: „Nikad ne smiješ prestati razmišljati o životima koje si uzeo, to je cijena koju plaćaš“. Međutim, iako njome zabija moralnu vertikalu u okružje posvemašnjeg etičkog relativizma kakav uostalom zatječemo u svakom boljem američkom vesternu, ta rečenica tako tipična za noirovske moralke slabo rezonira u ostatku filma u kojem se ubijanja događaju nasumično i s nepodnošljivom lakoćom. Moralna pitanja ne postavljaju se prije, a ne ostaju visiti u zraku ni nakon pucnjave što se čini kao uvjerljiv prikaz civilizacijske i moralne apokalipse, ali ne i kao dosljedna karakterizacija glavnog lika. Ta scenaristička nezgrapnost može se uočiti i na mnogo banalnijim razinama razrade, gdje se na oltaru alegoričnosti žrtvuje zdravi razum pa, primjerice, nije baš jasno zašto lopovi ne vrate Ericu njegov auto u zamjenu za svoj terenac kad shvate da je ovaj u voznom stanju. Jedini razlog za to je što u tom slučaju ne bi bilo filma, ali što bi rek’o već zaboravljeni Big Brother, „to nije dovoljno dobar razlog“.
Najvažniji dramski saft “Rovera” trebao bi biti odnos između Erica i Reya koji se od početnog neprijateljstva razvija prema partnerstvu u kojemu ima neke kemije, no i on je zapravo nedorečen i nekako proizvoljan kao i čitav film, dok je uvođenje motiva ljubavi prema psima kao vrhunskog principa humanosti pohvalno, ali je čak i gorepotpisanom, koji je inače u stanju zasuziti na svaki klipić sa psima na YouTubeu, ipak ponešto pretjerano i ekscentrično. („ČOVJEČE, GDJE MI JE AUTO“ NA MORBIDAN, AUSTRALSKI NAČIN 6/10)
Photo/Video: A24
