O kornjačama i ljudima
| Crvena kornjača / La tortue rouge, Francuska, Belgija, Japan, 2016., animirani, 80 minuta |
|---|
| Redatelj: Michael Dudok de Wit |
| Glasovi: Emmanuel Garijo, Tom Hudson, Baptiste Goy, Axwl Devillers, Barbara Beretta |
O tome da su animirani filmovi već godinama uvjerljivo najkvalitetniji dio holivudske filmske manufakture trubili smo već par puta i na ovim stranicama. No, kao i u svijetu igranog filma, i u animaciji postoji komercijalna strana priče, i ona umjetnička. A na tom polju već gotovo tri desetljeća vrh predstavlja japanski studio za animaciju Ghibli (nazvan po talijanskoj imenici libijskog porijekla koja znači ‘vrući pustinjski vjetar’; ideja je bila zapuhnuti novi vjetar u industriju anime), čija je perjanica jedan od njegova dva pokretača i vlasnika, samozatajni majstor Hayao Miyazaki, autor remek-djela kao što su „Moj susjed Totoro“, „Princeza Mononoke“ i „Spirited Away“.
Budući da je Miyazaki napunio 76 (stalno proglašava penziju, i vraća se iz nje; najavio je nedavno da će ipak napraviti još jedan dugometražni film), a partner u zločinu mu Isao Takahata (autor još jednog klasika – „Grave of the Fireflies“) 81, bilo je vrijeme da si nađu nasljednike. Obiteljski pokušaji sa sinom Gorom Miyazakijem („Tales from Earthsea“, „From Up on Poppy Hill“) i Hiromasom Yonebashijem („Arrietty“, „When Marnie Was There“) nisu loše prošli, ali falile su onakve euforične reakcije kakve su za filmove dobivali tata Miyazaki i Takahata. Zato su japanske djedice ponudile posao stvaranja prvog ikad inozemnog produkta Studia Ghibli nizozemskom animatoru Michaëlu Dudoku de Witu, s čijim se Oscarom nagrađenim kratkim filmom „Father and Daughter“ još 2008. oduševio Miyazaki. Stvar je itekako uspjela – film je globalni hit, igrao je u službenom programu Cannesa, bio nominiran za Oscara, da bi nedavno pobijedio i na Animafestu.
„Crvena kornjača“ nastajala je čak devet godina, i to zato što je velikom većinom rađena old school 2D tehnikom – crtana je rukom. Naručitelji nisu htjeli da de Wit napravi neku japansku ‘fejkericu’, nego su inzistirali na tome da priča nema veze s njihovim settingom i kulturom, a on je za pomoć pri pisanju scenarija pitao francusku redateljicu Pascale Ferran (sjećamo se njene vrlo dobre verzije „Lady Chatterley“ otprije desetak godina). Ono što su oni smislili jedan je od najminimalističkijih filmova ikad snimljenih, koji strši u ovom dobu ADHD-ovskih animacija rađenih za novovjeku djecu s attention spanom od pola sekunde („The Lego Batman Movie“ je samo posljednji primjer) kao Blaženka Divjak u novoj hrvatskoj vladi. „Crvena kornjača“ priča priču o brodolomcu koji završava na pustom otoku. On će nakon par bezuspješnih pokušaja bijega tamo zasnovati obitelj, doživjeti da mu sin odraste i napusti otok i umrijeti. I to je sve.
Zapravo nije. Ne samo da „Crvena kornjača“ ne posjeduje mnoštvo događanja (ili akcije), ona nema ni jedne jedine riječi dijaloga (dobro, u par navrata se viče: „Ej!“), ali na veliku žalost ovog recenzenta ni puno kornjača (možda ih se vidi 5-6 minuta od 80 koliko traje film). Ono što je nižepotpisani očekivao od kombinacije Ghibli – de Wit – kornjače, bila je vizualno spektakularna elegija o – životu kornjača (svatko tko imalo poznaje tu vrstu zna da u njihovom životnom krugu itekako ima materijala za dramu). I dok je animacija lijepa, iako za Ghibli pojmove vrlo bazična (par boja, par linija) i nimalo spektakularna, pravo razočaranje bilo je ono činjenicom da se film zapravo bavi odnosom čovjeka i prirode. Sljedeći problem je u tome na koji se način bavi tom temom – u patetičnom tonu, s vrlo predvidljivim, arhetipskim scenama. Osim jednog potpuno nemotiviranog i misterioznog preokreta koji vam ovdje naravno nećemo otkriti (ali recimo da se može na barem tri načina objasniti – metafizički, banalno i ljigavo, što mu nije neka preporuka) sve ostalo je kombinacija self help filozofije i snovite bajke. No, bez Miyazakijevskih nadrealnih narativnih zbrki, čudnovatih bića i znatiželjnih djevojčica. „Crvenoj kornjači“ u nekim trenucima fali samo Elton John da zaurla „In d srkl of laaaaaaajf“ da bi doživljaj izgubljenog vremena i smisla bio potpun. (5/10)
Tekst je objavljen uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.
