Jupi, Hladni rat nam se vratio!
| The November Man, SAD, 2014., špijunski triler, 108 min |
|---|
| Redatelj: Roger Donaldson |
| Uloge: Pierce Brosnan, Luke Bracey, Olga Kurylenko, Bill Smitrovich, Lazar Ristovski, Amila Terzimehić |
Iako je prošlo više od deset godina otkako je izgubio dozvolu za ubijanje (“Die Another Day”, 2002.), Pierce Brosnan još nije posve izgubio karizmu agenta 007 pa svakih par godina osvane u nekoj sličnoj roli. Evo ga sada u ulozi November Mana, bivšeg agenta CIA koji je nadimak dobio još dok je bio aktivan jer gdje bi on prošao tu trava više ne bi rasla ili tako nekako. Pravo ime mu je Peter Deveraux i glavni je junak serije špijunskih romana Billa Grangera iz osamdesetih godina za koje od završetka Hladnog rata naovamo baš i nije bilo prevelikog interesa, stoga je zapravo zanimljivo kako se premijera “The November Mana” krasno poklopila s obnovom dobrih starih neprijateljstava između Rusije i Zapada. Marketinški odjel zasigurno je bio ugodno iznenađen naglo obnovljenim geopolitičkim napetostima, međutim čak ni rat u Ukrajini filmu nije pomogao napraviti iole pristojan financijski rezultat. Pa kako je to moguće?
Peter Deveraux već neko vrijeme uživa u mirovini kad od starog partnera iz CIA-e dobije zadatak koji ne može odbiti: izvući iz Moskve agenticu Nataliju koja ima povjerljive informacije o Arkadiju Fedorovu (Lazar Ristovski), ruskom moćniku koji pretendira postati novi ruski predsjednik pa prije toga pokušava ukloniti sve one koji išta znaju o njegovim zločinima koji su bili povod Drugom čečenskom ratu. Riječ je o bivšoj Deverauxovoj djevojci pa ovaj ne može odbiti zadatak, no kad misija propadne, a Nataliju ubije njegov bivši učenik Mason (Luke Bracey), Deveraux odlučuje istražiti zašto je CIA ubila vlastitu agenticu. Za početak pronalazi djevojku Alice Fournier (Olga Kurylenko) koja u Beogradu pomaže žrtvama traffickinga, ali ubrzo i sama postaje metom svih upletenih strana. S ruske je strane pokušava likvidirati djevojka sklona baletnim pokretima, dok bi prljavi posao za CIA-u ponovno trebao odraditi Mason.
I tako započinje igra mačke i miša između iskusnog agenta i njegovog učenika, dvojice podjednako beskrupuloznih, drčnih i efikasnih operativaca koji imaju i nerašćišćene račune iz prošlosti, što rezultira s nekoliko ne nužno smislenih, ali relativno zabavnih scena. S vremenom film, međutim, pomalo zaboravlja na motiv koji se činio središnjim i premješta fokus na odnos između Deverauxa i Alice, iznenađujuće topao s obzirom na cinizam i brutalnost starog agenta. U tome bi se grmu trebao nalaziti ključ njegove privlačnosti, naime ovaj će cinik rado drugima prodavati fore tipa “ako želiš vezu, nabavi psa”, no samome mu nikako ne uspijeva odvojiti posao od emocija. Da nije već milijun puta viđeno, možda bi bilo zanimljivo. Iako mu se može prigovoriti mnogo toga, od motivacijskih rupa do staromodnog redateljskog stila Rogera Donaldsona (“No Way Out”), “The November Man” ne pada na tome, već u prvom redu stoga što ne uspijeva dovoljno intrigatno i slojevito izgraditi glavni lik, već se, umjesto toga, zadovoljava blijedom inačicom Jamesa Bonda, samo alkoholu sklonijeg te neusporedivo neduhovitijeg. Tako zapravo uvlas ponavlja grešku koja se dogodila i “Jacku Reacheru”, nešto boljem filmu jednako zapostavljenog naslovnog junaka.
Iako nije riječ o posve generičkom špijunskom filmu, te iako u njemu ima i šarmantnih trenutaka, za obnovu žanra hladnoratovskog trilera ipak je potrebno nešto više od bivšeg Bonda, bivše Bond djevojke, ruskog generala kojega valjda zbog Šerbedžijine službene spriječenosti ovaj put igra Lazar Ristovski te redatelja koji je je postao rutinerom prije nego što je dobio vozačku dozvolu. Istinabog, ambicija “The November Mana” nije mala: on pokušava spojiti Jamesa Bonda, Jasona Bournea i Johna Le Carrea, no na žalost nedostaje mu šarm agenta 007, elegancija i dinamičnost filmova o Jasonu Bourneu te inteligencija Le Carreovih špijunskih shema. Ono što ostaje stvarno nije bogznašto, ali srećom nije ni posebno iritantno. (006/10)
Foto/video: Relativity Media
