Spektakularna megazbrčkotina ‘najvećeg živućeg režisera’
| Neonski demon / The Neon Demon, Francuska, Danska, SAD, horor, 118 minuta |
|---|
| Redatelj: Nicolas Winding Refn |
| Uloge: Elle Fanning, Karl Glusman, Jena Malone, Bella Heathcote, Abbey Lee, Desmond Harrington, Christina Hendricks, Keanu Reeves |
„Htio sam snimati izvan Danske, a jedini grad u koji je moja žena Liv htjela ići izvan Kopenhagena, bio je Los Angeles“. „Napravio sam dosta filmova o nasilnim muškarcima, vrijeme je bilo da napravim jedan o takvim ženama“. „Vjerujem da u svakom odraslom muškarcu čuči 16-godišnja djevojka, pa sam morao snimiti film o tome.“
To su samo tri objašnjenja koja je Nicholas Winding Refn u raznim intervjuima ponudio na pitanje: „Zašto ste snimili ‘Neonskog demona’?“. Potpisnik ovih redova, inače popriličan fan dosadašnjih, često ‘kontroverznih’ i ‘neshvatljivih’ uradaka ovog režisera ni nakon gledanja filma, ni nakon čitanja intervjua nije još blizu dešifriranja što je dotičnome bila namjera.
Karijera bahatog Danca (jednom se proglasio najvećim živućim režiserom) od početka bila je potpuno shizofrena. Krenuo je kao lokalno čudo od djeteta s ultrapopularnim krimićima „Pusher“ i „Bleeder“, pa onda spektakularno propao u Americi sa psihodeličnim trilerom „Fear X“ u kojem je glavnu ulogu glumio John Turturro. Dužan banci milijun dolara nagovorio je svog starog producenta da snime drugi i treći nastavak „Pushera“, samo da ne završi u zatvoru. Nakon što se izvadio iz novčane gabule slijedio je još luđi niz filmova – britanska krimi biografija „Bronson“ s Tomom Hardyem, pa gotovo nijemi vikinški spektakl „Valhalla Rising“ s Madsom Mikkelsenom, superuspješna egzistencijalna akcić-romansa „Drive“ s Ryanom Goslingom i za kraj Refnova verzija ultranasilnih azijskih krimića „Only God Forgives“, gromoglasno izviždana u Cannesu. Nakon tog incidenta ponizno je izjavio da je shvatio da ipak nije najveći svjetski filmaš, ali da ‘takve filmove kakve radi, radi bolje od svih’ (?).
Što napraviti nakon svega toga? Kičasti kvazihoror u svijetu visoke mode, što drugo! Nažalost „Neon Demon“ jedna je vizualno spektakularna megazbrčkotina, što s obzirom na sve dosad navedeno možda nije ni čudo. Radnja filma nije nešto što već nismo vidjeli. U losanđeleški svijet mode dolazi (doslovno) nevina 16-godišnja ljepotica iz ruralnih krajeva koja ima ‘ono nešto’ (iako u slučaju Elle Fanning uz najbolju volju nije jasno što bi to moglo biti). Ona će uz pomoć par bijelih laži ekspresno postati zvijezda, odbaciti skromnog i poštenog ruralnog udvarača i izazvati ljubomoru kolegica. I onda počinje show koji uključuje klupski bondage, zalijevanje krvlju i zlatom, nekrofiliju, ljudožderstvo, odbjeglu pumu, Keanu Reevesa (poluretardiranog, kao i obično), nešto što bi se da postoji zvalo eyeswapping i slične trice. Začudo od seksa nema ni ‘s’, iako se tijekom cijelog filma nagovješta tako nešto. Naravno, svaki kadar je kirurški precizno režiran i stiliziran do boli, s nabrijanom elektronskom glazbom koga drugoga nego stalnog Refnovog suradnika Cliffa Martineza.
Što to sve znači, ne treba ni pokušati objasniti (prebanalno da bi bila samo kritika modnog svijeta, predosadno da bi bio horor, prehladno da bi bio erotski film, prekriptično da bi bilo bilo što drugo), ali ono što je važno reći da je atmosfera negdje između loše kopije Davida Lyncha iz doba „Mulholland Drive“, screen testova koje je Henri-Georges Clouzot radio s Romy Schneider za nikad snimljeni „L’Enfer“ i… „Showgirls“! Ako vam to nije dosta evo još malo referenci: Jodorowski (Refn i on se dosta druže u zadnje vrijeme), „Ljubav 3-D“ Gaspara Noea, „Ljudi mačke“, giallo filmovi, Hitchcock, reklame za tampone…
Zapravo, film po svojim traljavim dijalozima i trash glumi najviše podsjeća na Verhoevenovo nedjelo koje je kasnije u nekim krugovima steklo kultni status (u ekipi fanova su Jarmusch, Tarantino, Jacques Rivette i Jonathan Rosenbaum), s objašnjenjem da je film zapravo zamišljen kao genijalna satira (Verhoevene izjave odmah nakon premijere to opovrgavaju).
Moguće je da će se to dogoditi i s „Neonskim demonom“, budući da je u nekim scenama teško povjerovati da Refn misli ozbiljno. Kao recimo kad jedan od likova izgovori rečenicu koja bi mogla opisivati cijeli film: „Ljepota nije sve, ona je jedina stvar“ (5/10)
Foto/video: Space Rocket Nation
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
