Clooneyjev monumentalni promašaj

• Tweet
• Pin It

Peti film u redateljskoj karijeri Georgea Clooneya, koja je već u svom drugom filmu „Good night, And Good Luck.“ iz 2005. dobacila do oskarovske nominacije za režiju, otpočetka je bio opterećen problemima. Točnije otkad su se jesenas pojavili prvi traileri za film koji je na papiru obećavao nešto zabavno, uzbudljivo, šarmantno, potencijalno možda i oskarovske pažnje vrijedno. No, papir i trailer nisu se baš slagali oko generalne ideje i smjera filma – traileri su naime izgledali dosta obeshrabrujuće, a onda je došla i vijest da se otvaranje filma odgađa, iz prosinca u veljaču, navodno zbog postprodukcijskog niveliranja komičnih s ozbiljnim djelovima. Kad jedan takav ambiciozan projekt kojem na čelu piše „vamo s Oskarima!“ bude naprasno maknut iz utrke (jer filmovi koji izlaze u veljači ne dobivaju oskarovske nominacije – zadnji veliki oskarovac iz veljače bio je „Silence Of The Lambs“ još 1991.), automatski se pali shit movie alarm.

A kad su još došle i poražavajuće kritike čak i od inače Clooneyu-režiseru sklonih kritičara odmah je postalo jasno da je čovjek ovaj put prdnuo u rosu, iako mu se, ako mene pitate, to u manjoj ili većoj mjeri događa redovno kad sjedne iza kamere (ne doduše kad samo producira – vidi „Argo“, Corbijnovog „Amerikanca“ ili pak sjajnog Gilroyevog „Michaela Claytona“). Otišao sam dakle na „Monumentalce“ bez velikih očekivanja, odnosno očekujući neku bezveznu, pretencioznu iberkulersku ratnu zajebanciju, a izašao iz kina ugodno iznenađen jer je film bez veze na jedan sasvim drugi način od očekivanog.

Naime, Clooney kao da se trudio što je više moguće odmaknuti se od one kvazikulerske preserancije svog (odnosno Soderberghovog) ekstremno nešarmantnog serijala „Oceanovih 11-12-13“ (što bi onda valjda značilo da je svjestan njegovih mana?), jer prva asocijacija koju proizvode „The Monuments Men“ upravo je ona na Dannya Oceana i pajtose, samo u uniformama i ratnim razvalinama umjesto lasvegaškog blještavila. Pa je onda umjesto toga proizveo jednu ubitačno starinsku (ali ne na dobar način), usporenu, pomalo i naivnu (i u smislu naivnosti ali i naive, odnosno filmske nepotkovanosti, na momete čak i diletantizma) atmosferu i film prepun općih mjesta te generalno konfuznog tona i smjera.

Priča je slijedeća – 1943., kad se već nazirao scenarij raspleta Drugog svjetskog rata, oformljena je mala jedinica zadužena za spašavanje umjetnina po Evropi. Nacisti su, naime, tada ekstremno ubrzali svoju uhodanu praksu mažnjavanja i/ili uništavanja neprocjenjive baštine naroda i država Zapadne Evrope i trebalo je tome stati na kraj. Na scenu stupa Frank Stokes (Clooney), konzervator i kustos, uskoro i poručnik američke vojske koji na brzinu skrpa jedinicu od sedam civilnih art iskusnjara koja kreće u Evropu na zadatak. Kad sam Clooney u offu kaže par škrtih, općenitih rećenica o svakom od njih, a sve se to odvije dinamično, ležerno i uz glazbenu podlogu koja je mješavina grandioznih WWII soundtracka i vrckavih ratnih komedija, gledatelj na trenutak zaista pomisli da će fakat vidjeti neku opuštenu pustolovnu zajebanciju.

No, Clooney ipak nije anarhoidni Tarantino koji nikad nije mario za političku ni bilo kavu drugu korektnost, nije čak ni štajaznam, Blake Edwards, pa da se može ležerno zajebavati s ratom. S obzirom da najveći dio opljačkanog blaga potječe iz privatnih zbirki koje nikada neće moći biti vraćene svojim vlasnicima, jer su i oni i njihovi nasljednici spaljeni u paklenim furunama Aushwitza i Dachaua, tu se sad poput vlage u film uvuku neki patos i tuga, kao i svilene rukavice obzira i ekstremne političke korektnosti i ne napuštaju ga do zadnjih scena. Sasvim legitimno, ali za ovakvu vrstu filma strahovito pogubno.

A tek likovi! Koja hrpa najgorih, stoput viđenih, prelijenih klišea – od veselog Francuza (Dujardin) do pijanog Engleza koji doduše više ne pije (Bonnevile), o Clooneyevom i Damonovom zlatnom holivudskom osmjehu da se i ne govori. Tu su i debeli kipar Walter (Goodman), kao i odmjereni arhitekt Campbell (Murray) te nervozni impresario Savitz (Balaban), ali nitko od njih nema ama baš nikakvog mirisa ni okusa. Osim što između Murraya i Balabana, koji zajedno imaju 131 godinu, zrači neka možda i nenamjerna gay kemija. Najmanje saznajemo o Damonovom liku – pa naravno, zašto bi ga Clooney uopće podrobnije predstavljao? Pa to je uvijek onaj isti frajer iz Oceanove trilogije, samo što ovdje nije obijač sefova ili što već, nego kustos njujorškog Metropolitan muzeja. Tu je i hladna, poprilično nadrkana i prema saveznicima nepovjerljiva francuska kustosica Claire, koja se kasnije ničim izazvana naglo smekša, a koju sjajna Cate Blanchett odmjesečari lijevom rukom (odnosno nogom?).

Onda se sva ta donekle simpa ali ne baš uvjerljiva ekipa polako i dosta mlako i polu-zainteresirano potuca po sad već poluoslobođenoj ali i solidno razorenoj Evropi u potrazi za umjetninama, dok Indiana Jones, general Patton kao i oba Ryana, private & pukovnik, kunjaju u zadnjem redu kina. Na svaku kako-bog-ratnih-filmova-zapovjeda napravljenu scenu dolaze bar tri bezvezne i suvišne, a akcije gotovo da i nema. Odcmizdre onda oni nekako i do kraja i sve to onda i ne ispadne toliko loše i antipatično koliko se oko sredine čini. Jer i iz luftwaffea se vidi da je Clooneyu i njegovom glavnom sidekicku, Grantu Heslovu, koproducentu i koscenaristu s malim cameom u filmu, srce na pravom mjestu. Kako im onda zamjeriti? Iako se obično kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama, ovom ćemo prilikom ipak odbaciti tu frazetinu i oprostiti Clooneyu i njegovim umornim, usporenim, ali ipak gledljivim Monumentalcima… (NOĆ PRAZNIH MUZEJA  6/10)

• Tweet
• Pin It