Prva sezona „Preostalih“ ubijala je depresijom, druga nadom liječi preživjele gledatelje
| Preostali / The Leftovers, SAD, drama, 2. sezona, 10 epizoda x 60 minuta |
|---|
| Autori: Damon Lindelof, Tom Perrotta |
| Uloge: Justin Theroux, Amy Brenneman, Carrie Coon, Christopher Eccleston, Regina King, Ann Dowd, Margaret Qualley, Chris Zylka, Kevin Carroll, Jovan Adepo, Janel Moloney, Liv Tyler |
„Danas se osjećam tužno
Dogodilo se nešto ružno
I treba mi, treba nužno
Treba mi zagrljaj.“
Tu, srećom ili nažalost, prestaje opasnost da ste upravo svjedočili došašću nove Vjekoslave Huljić, ne samo zato što sam dobio taj zagrljaj, već prije svega zato što sam znao da mi taj zagrljaj treba. U prijevodu s jezika depresije, znao sam da problem može biti rješiv i bio sam aktivan u potrazi za tim rješenjem. Depresivcu, a taj sam, jako malo treba da uskoči u spiralu razarajućih misli koje će se brzo i neopazice pretvoriti u razorenu stvarnost ako se ne trgne na vrijeme. U suprotnome slijedi ciklus depresije u kojemu si posve sam, u sudnici vlastitih misli gdje si sam svoj tužitelj, porota i sudac, a obrane nema. Ne angažiraš li obranu – nije bitno je li to rodbina, prijatelji, ljubavnici, psihijatri ili film „Zapravo ljubav“; bitno je samo da pomaže – postat ćeš i sam svoj dželat, a to nije nužno samo metafora.
Sebe radije kvalificiram kao depresivca negoli kao depresivnu osobu. Nije to poricanje (reče on poričući). Svoju depresiju, naime, vidim kao potencijal, a ne dijagnozu. Depresivac sam uvijek, jer to je virus koji nosim, no depresivan sam samo kad skočim (ili kad me se gurne) u spiralu iz gornjeg poglavlja. Depresivna osoba – opet, ovo nisu nikakve „istine“ već samo moja možebitno iskrivljena i krivo informirana percepcija – nesretna je osoba. Depresivac ne mora biti nesretan. Ja sam sretna osoba. Ja sam, štoviše, euforično i emfatično sretna osoba. Obožavam život, u svim njegovim kreacijama, plodovima, darovima, iznenađenjima, ironijama. Žderem život i opijam se njime, halapljivošću koja ne zna za kajanje i pokoru.
Kad entuzijazam splasne…
Ja sam vampir entuzijazma. Živim od atmosfere, upijam je u svoje biće i njome se pogonim. Kad je atmosfera ugodna, nisam samo radostan, već i efektivno pridonosim svojoj zajednici. Kad se atmosfera naruši, ne predajem se, nego dajem sve od sebe da je popravim. Kad shvatim da je njezina narušenost nepopravljiva, nastaje… Nastaje ništa, nastaje potpuno tupilo.
Tupilo je najgore, jer na njega se navikneš i pretvoriš ga u svoj oklop za koji misliš da te štiti od svijeta, a zapravo te izolira i paralizira. Kad mi se na Staru godinu dogodio strašan, strašan šok iz stihova s početka ove recenzije – da, znam da je ovo recenzija „Preostalih“, we’re getting there! – tupilo je nastupilo kao obrambeni mehanizam u službi zaštite organizma od posljedica narečenog strašnog, strašnog šoka, i to je okej. Ali ako ne izađem iz tupila O.D.M.A.H!, tupilo će postati moj smrdljivi, ali topli dom. Zavodljivost tupila je u tome što ga ne znaš ni prepoznati ako ne znaš što tražiš. Jednom sam u tupilu proveo oko godinu i pol dana. Bauljao sam tada kroz svoj život kao vlastiti izmišljeni (ne)prijatelj, kao da uopće nisam stvaran. Ja, plačipička koja u kino uvijek nosi maramice za svaki slučaj, godinu i pol dana nisam pustio suzu. A onda se, taman negdje o Adventu, na nekom od TV kanala zavrtio film „Zapravo ljubav“, a ja čak ni u apsolutnom tupilu nisam u stanju prebaciti program ako je na njemu „Zapravo ljubav“.
Ova plačipička se napokon slomila. Ali važnije od toga, ova je plačipička preneraženo osvijestila da godinu i pol dana nije plakala i zarekla se da joj je ovo bilo zadnji put, Z.A.D.N.J.I! put da guši suze koje moraju biti isplakane. Moje tupilo nije štitilo mene: štitilo je moju depresiju koja me gotovo pokosila bez borbe, koja je zavladala čitavim mnome bez da sam uopće znao da je tu. Zato sam ovog Silvestrova očajnički ganjao suze, na sav glas vikao da ne želim ovo tupilo i naređivao mu da me ostavi na miru.
Jedan neočekivano dirljiv e-mail od jedne posve neočekivane, a jako drage osobe moje je oči pretvorio u slapove Nijagare i ja sam znao da ću preživjeti. To nije malo, to je sve: neki znaju da sutra sviće novi dan, a osobe poput mene novom se danu nadaju, ali to ne znači da ga i očekuju. To možda zvuči kao tragična stvar, ali nije nužno tome tako. Moj egzistencijalistički agnosticizam datira još otkad mi je ujak počinio samoubojstvo – i u mojoj sedmogodišnjoj glavi posve sjebao poimanje otprilike svega – i taj moj mindset tjera me da život nikad ne uzimam zdravo za gotovo, nego da se njime pohlepno gostim.
Moj unutrašnji depresivac samo je jedna od manifestacija moje osobnosti, a ne njezina definicija. Što ga bolje upoznajem i više s njime komuniciram, bolji sam sebi i korisniji drugima. Kao vojnik Riječi, s njim najbolje komuniciram komunicirajući s drugima. Kad izgovaram naglas ili čitko ispisujem njegove dvojbe, sumnje i strahove, tek tada doista shvaćam njihovu neopravdanost ili pak pronalazim rješenje kako da s njima živim umjesto da im se prepustim. Da bih se čuo, moram biti glasan.
Ovu recenziju – koliko još, Papa Štrumpf? – u glavi pišem otprilike četiri tjedna, a u Word dokument ukucavam je već četiri dana. U jednome trenutku ona je prestala biti moj fuš i prerasla u moju dnevnu terapiju samopomoći i, ako ćemo iskreno, malo me strah završiti je i poslati svom uredniku. Kako nešto napišem, nešto novo i naučim. Pišući se čitam. I depresiju držim na sigurnoj razdaljini.
„Preostali“ nažalost nemaju fuš u Nemilosrdnim gadovima, nemaju od koga dobiti neočekivano dirljiv e-mail, ne znaju da im treba zagrljaj, a suze su odavno prestale imati učinka i postale same sebi svrha. U svijetu iz kojega je naprosto nestalo 2% svjetske populacije depresija je jedina globalna istina. Takav gubitak može se samo preživjeti, nikako i preboljeti, no nitko nema odgovor na pitanje kako preživjeti. Kako biti siguran da zora ponovno sviće? Zašto je uopće željeti?
Damon Lindlelof i Tom Perrotta ni ne trude se pronaći odgovore, ali velemajstorski postavljaju pitanja. U drugoj sezoni više nas ne moraju uvoditi u svoj svijet i objašnjavati nam sve njegove misterije, već se mogu ponaosob i natenane posvetiti svakom od protagonista iz, u svom sivilu neočekivano šarolike galerije sjebanih, ali neodoljivo fascinantnih depresivaca. Prva sezona svoje najuspješnije trenutke dosezala je kad se koncentrirala samo na jednu priču. Epizode o Norinom putovanju u New York ili Mattovu „vrlo lošem danu“ televizija su s tri Michelinove zvjezdice. U drugoj sezoni deset je takvih epizoda.
Nakon prve sezone u kojoj se svijet polako budi iz tupila, druga je posvećena animalističkom nagonu za preživljavanjem. Ovo je sezona nade, sezona u kojoj su ljudi koje smo lani upoznali u stanju paralizirajuće katatoničnosti preuzeli aktivnu ulogu u potrazi za zorom koja sviće. Naši junaci pokušavaju je pronaći u teksaškom gradiću Jarden, jedinoj zajednici koja je nekim čudom ostala pošteđena na Dan nestanaka. I, na neki čudan način, svatko je do kraja sezone i pronađe, ali još uvijek ostaje otvoreno pitanje je li to uopće blagoslov ili možda neko novo prokletstvo.
Bez obzira na tu preostalu dvojbu, junaci su svoju depresiju napokon izgovorili naglas. To je prvi korak. Treća (i, šmrc, posljednja) sezona reći će nam jesu li je čuli, uvažili i učinili svojom kujom.
Uspjehu pomaže i činjenica da su „Preostali“ okupili jedan od najboljih glumačkih ansambala u povijesti svega. Njihov neustrašivi, bolno naturalistički prikaz svih beskrajnih lica depresije nadilazi glumu i transcendira u sferu potpune empatije koja nam na ekrane donosi ogoljenu čistu ljudskost koja nekad zastrašuje, nekad tješi, a kroz svih deset epizoda nam drži zrcalo pred očima i suočava nas s vlastitom kompliciranom kompleksnošću. Htio sam ispisivati ode nevjerojatno komunikativnim borama na čelu Amy Brenneman, bespoštednoj i magareće upornoj istrajnosti koju je u svoju Noru ulila fantastična Carrie Coon, očima Regine King u kojima se zrcale sve tajne svemira, Christopheru Ecclestonu koji je ubio nešto u meni (što vjerojatno nije ni trebalo živjeti), glasu Ann Dowd koji sve čini logičnim i samorazumljivim premda ga zbog vlastita samoodržanja ne bismo smjeli slušati te, prije svega, Justinu Therouxu za kojega nikad ne bih rekao da u sebi ima ovog i ovakvog Kevina Garveya. Htio sam, ali nisam vrijedan pa sam pisao o sebi.
Prva sezona ubija depresijom; druga sezona liječi svoje preživjele gledatelje. Doslovno. Nisam uopće znao želim li joj dati šansu, sad znam da bi mi bez nje bilo malčice teže pomoći samome sebi u trenucima kad nisam ni znao da mi je pomoć potrebna. Druga sezona „Preostalih“ točan je odgovor na pitanje što bih ponio sa sobom na pusti otok. Ali prestanimo pričati o meni. To je tako depresivno. Što ima novo s vama? (10/10)
Foto/video: HBO
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
