Smušeni djedica Robert De Niro novi je Fashion Guru
| Pripravnik / The Intern, SAD, 2015., dramedija/rom-kom, 121 minuta |
|---|
| Redatelj: Nancy Meyers |
| Uloge: Robert DeNiro, Anne Hathaway, Anders Holm, Rene Russo, Zack Pearlman, Adam DeVine |
Nije baš bilo najlakše izabrati film za povratak na Nemilosrdne Gadove nakon godinu i nešto pauze. Inicijalna ideja bila mi je pronaći neku laku metu i pošteno je iscipelariti u pokušaju očuvanja branda koji smo kolega NGT (Nemilosrdni Gad Tomljanović) i ja mukotrpno stvarali usprkos vlastitom neizlječivom filmofilstvu i gotovo inafantilnoj sposobnosti oduševljenja kojekakvim budalaštinama nepriličnim našim uglednim godinama (priznajem, tu sam bio main offender). Ukratko, nije lako biti Nemilosrdni Gad kad te duboko u 40-ima uspije oduševiti Kapetan Amerika.
I onda, rekoh, idem pogledati novu Nancy Meyers („What Women Want“, „Something’s Gotta Give“, „It’s Complicated“…), to će sigurno ponovo biti kakva kičasta budalaština u kojoj neki sredovječni, fino situirani Ameri u prostranim fensi interijerima cmizdre nad svojim 1st world problemima. Hm da, ali u slučaju „Pripravnika“ stvari neće biti baš tako jednostavne.
Za početak tu je stari De Niro, kojeg su neki kritičari napali da i ovdje vrti one svoje dvije uvijek iste izlizane facijalne ekspresije – ozbiljnog De Nira i šeretski nasmiješenog De Nira (preostalu treću, polupsihopatskog De Nira, koju znamo iz „Goodfellasa“, „Cape Feara“ ali i „Meet The Parents“ serijala, ostavio je srećom doma u Tribeci). Ima tu nešto istine, ali kad imaš njušku i šarm Roberta De Nira, ne treba ti neke posebne glumačke bravure ni nadahnuća da se prošetaš kroz ovakav filmić i da to bude sasvim OK. De Niro tu dakle igra 70-godišnjeg penzića, udovca, urednog starog gospona koji se iz dokolice odluči prijaviti za pripravnika u lokalni, brzorastući start-up koji iz nekog razloga zapošljava seniore.
Iskusni poslovođa starog kova, De Nirov Ben dobije gažu bez problema i sad tu umorne oči Nemilosrdnog Gada očekuju more klišea o ribi na suvom i nesnalaženju čiče među tehnološki naprednom balavurdijom. I taman kad sam krenuo zakunjati, film ode u nekom malo drukčijem smjeru i razbudi me. Jesam li rekao drukčijem? OK, nema tu nekih bogzna kakvih obrata ni neočekivanih situacija, ali nema ni potcjenjivanja gledateljeve inteligencije na koju smo navikli u srodnoj holivudskoj rom-kom konfekciji zadnja dva desetljeća, pa i od Nancy Meyers, koja je komercijalno (ali dosad ne baš i kreativno) iznimno uspješna učenica sjajne, prek-preklani preminule rodonačelnice žanra, Nore Ephron.
U firmi, koja se inače bavi online modnom trgovinom, svi simpatiziraju starog Bena, ali zapravo ne znaju što bi i kud s njim tako urednim, diskretnim, mudrim i savjesnim, pa ga dodjele za osobnog asistenta šefici, osnivačici tvrtke, prezaposlenoj Jules (Hathaway). Ta je pak u gužvi preko glave, jedva nekako žonglira privatni život i strahovito brzo rastuću kompaniju (200-tinjak ljudi) i opire se svim silama ideji svojih investitora da zaposli ozbiljnog menadžera koji bi firmu odveo na neke nove i veće razine. Kud sad još ona da nađe vremena za nekog djedicu koji se mota po uredu u odijelu i kravati. Njihov odnos počinje turbulentno, ali ako kažemo da će iskustvo i smirenost starog Bena malo pomalo uspjeti pronaći put do Jules-inog srca, to i nije neki spoiler. Ben i Jules se dakle uspiju nekako skompati, a osobno recimo, ne bi imao ništa protiv da je u jednoj finoj, sentimentalnoj sceni u hotelskoj sobi kad Jules plače Benu na ramenu, časni starina nategnuo mladu damu, ali nije to takav film, nije to takav žanr, itd., itd.,…
Kao i sve poštene firme, i Julesina ima in-house maserku na plaći, a kako se radi o dobrodržećoj gospođi u godinama (igra ju Rene Russo), eto romantičnog interesa za starog Bena, baš iz razloga da ovakvi smutljivci i mutikaše poput mene ne bi pomišljali da će film otići u pravcu nekakve neprilične may-december romanse. Ne ode doduše ni u nekoliko drugih, kičastijih pravaca koji su se nudili, ali, kao što rekoh, nećemo u spoilere. Ono što Meyersici treba priznati je da joj je ovo zapravo prvi film, barem od ovih koje je sama i napisala i režirala, u kojem ispod uglancane površine ima nešto, bilo što… Prije je to bio čisti, isprazni šminkerluk, no ovdje ipak ima barem neke naznake da ju zanima progovoriti pokoju riječ o ponekoj aktualnoj temi – npr. borbi modernih žena na dva fronta, obiteljskom i poslovnom, idealizmu malog poduzetništva u srazu s real-kapitalizmom, muškarcima koji žive u sjeni svojih superiornih žena, kao i često površnom, patronizirajućem društvenom odnosu prema trećoj dobi. Nema tu nekog aktivističkog pristupa ni dociranja, samo fino upakirane i ležerno, usputno servirane cvebe kao blagi društveni komentar. Osim pouzdanog De Nira, uobičajeno je solidna i Hathawayica, priča fino teče i razvija se, a izuzev jedne skoro pa „akcijske“ scene, većih primjedbi gotovo da i nema. Uglavnom, sasvim korektno i gledljivo, i nimalo prikladno za nemilosrdno-gadovsko iživljavanje.
I da, naravno, interijeri su fensi, a ni ušminkani njujorški eksterijeri nisu za baciti… (7,5/10)
Foto/video: Warner Bros.
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
