Evo što se dogodi kad previše duvate – “Mrska osmorka”!

• Tweet
• Pin It

“Izvuci ga sporo, poput melase”, lovac na glave Kurt Russell će kolegi Samuelu L. Jacksonu u jednoj od uvodnih scena filma, misleći naravno na pištolj. U sljedećih par sati naredba će još par puta biti ponovljena, samo će se odnositi na druge radnje, poput prepričavanja nekog događaja (kojima film naravno obiluje – prepričavanjima, ne događajima), i to redovito u trenucima kad bi se naivni gledatelj mogao ponadati da će se stvari napokon malo ubrzati. No, Tarantino je u ovom slučaju odlučio ići ‘full retard’ i priuštiti nam 167 minuta filma u kojem od toga barem 150 minuta ljudi sjede (ili stoje) u jednoj sobi i razgovaraju. Za razliku od jednako za gledanje bolnog lanjskog pobjednika Cannesa “Winter Sleep” Nuri Bilge Ceylana, s kojim “Mrska osmorka” koliko god to nevjerojatno zvučalo ima puno sličnosti, samo što Tarantinovi junaci ne citiraju Čehova, nego uglavnom neke druge Tarantinove junake iz njegovih prošlih filmova. I to, da bi osjećaj repeticije bio potpun, rade tako da vrlo često ili sami sebi ponavljaju replike ili jedni drugima, također stalno najavljujući što će sad napraviti.

Ako netko još nema ideju kako to izgleda, “Mrsku osmorku” najlakše je onima koji je nisu propatili ‘Tarantinovim rječnikom’ opisati kao scenu u krčmi iz “Nemilosrdnih gadova” produženu na dva i pol sata, ili za one koji su odustali od praćenja njegove karijere na vrijeme, kazališni remake “Reservoir Dogs” u vestern stilu bez pljačke dijamanata, s dijalozima koje je pisao polaznik nekog Palunkovog tečaja scenaristike.

Naravno, u tzv. roadshow varijanti koja se prikazuje po SAD-u na 70-mm kopijama, film traje još 20 minuta dulje, čak 187 (teško je uopće zamisliti što bi se još u filmu moglo (ne) događati). Tarantinu svakako treba dati počast što se brine za opstanak celuloida, no osim što izvještaji kažu da su mnoge projekcije bile tehnički neispravne ili barem problematične, malo je kontraproduktivno promovirati snimanje i projiciranje celuloida uz film koji se osim 5-6 minuta impresivnih kadrova kočija koje se probijaju kroz snijeg u pratnji ovaj put originalne glazbe 87-godišnjeg Ennia Morriconea, događa u jebenoj sobi.

Točnije, u ‘Minniejinoj pozamanteriji’, gdje se osam muškaraca – lopov, žandar, sudac i Žika Mi…to jest dva lovca na glave, budući šerif, stari južnjački general (Bruce Dern sjedi u stolcu cijelo vrijeme), krvnik (Tim Roth glumi Tima Rotha iz nekih boljih dana), kauboj (Michael Madsen, eh…trenutno je puno zanimljivije što radi njegov danski imenjak režiser), vozač kočije, zamjenik vlasnika krčme – i jedna žena (Jennifer Jason Leigh s masnicom na oku), za vrijeme mećave moraju sukobiti oko toga tko će je i da li će je odvesti na suđenje i vjerojatno vješanje u Red Rock. Naravno, ključno pitanje je tko se lažno predstavlja i tko je u dosluhu sa zarobljenicom, a sve se događa neposredno nakon kraja Američkog građanskog rata, što znači da će dobar dio razgovora biti o ropstvu, Lincolnu i sličnim temama, iz čega će nadobudni izvući zaključak da je film zapravo metafora o rasnim pitanjima u današnjem SAD-u.

Nažalost, dugogodišnji problem Quentina Tarantina (osim kroničnog duvanja) je njegov status Boga filmskog coola koji mu ne dozvoljava da zaposli script doctore i montažere koji bi iz ovako dosadnog kupusa bez ikakvog tempa iščupali solidan 90 minutni film. To se svakako moglo napraviti, jer, kao i inače kod Tarantina, casting je savršen, kao i setting u kojem se film odvija. Iako, dijalozi nisu ni do koljena onima iz autorovih najslavnijih dana.
Na još veću žalost u taj status su uvjereni i njegovi producenti, inače nemilosrdna braća Weinstein koja mu očito dozvoljavaju da radi štogod mu padne napamet. U ovom slučaju, nije mu baš puno toga palo, što se u rastegnutom trajanju gotovo nikakve radnje jako vidi.

I to sve bez ulaženja u raspravu da li je “osmi Tarantinov film” rasistički (riječ “nigger” se čuje jedno 50-tak puta), šovinistički (glavni izvor ‘humora’ je kad netko opali laktom ili šakom jedinu ženu u filmu, tako joj izbije zub, i nazove pritom kučkom), i jedno i drugo, ili kakvu svrhu ima tolika količina krvi (u jednoj sceni dva lika je doslovno povraćaju), i crtićkog nasilja (u drugoj se nekome prospe mozak, nismo li i to također već vidjeli u nekom Tarantinovom filmu?). Da se razumijemo, nemamo ništa ni protiv jednog ni protiv drugog, ako ima nekog opravdanja u radnji, likovima ili bilo čemu.

Prije nego što ljutiti fanovski čitatelj zaključi kako “stari hejter Ramljak, naravno mrzi i Tarantina” isti bi mu volio dati do znanja da jako voli westerne, obožava Kurta Russella (aluzija na “Stvora”, u kojem isti glumac u sličnom settingu također mora pronaći uljeza je jako zatoplila mrziteljsko srce na par minuta) i Samuela L. Jacksona, kao i Jennifer Jason Leigh i Brucea Derna, a “Pulp Fiction” i “Reservoir Dogs” je pogledao 5-6 puta svaki, i opet će. Umjesto ljutnje poručio bi mu da se zapita koliko replika pamti iz autorova prva dva filma, a koliko iz svih ostalih? Koliko impresivno režiranih scena će pamtiti iz ovoga (k vragu, cijeli film je zapravo jedna kilavo režijski odrađena scenetina)? Nije li vrijeme da i on malo smanji to duvanje?

Činjenica je da su, što mu se karijera bliži kraju, Tarantinovi filmovi sve dulji, i istovremeno sve prazniji i besmisleniji. Najavio je nedavno da će ih snimiti 10. S obzirom na “Mrsku osmorku” bolno je čak i zamisliti što nas čeka na zadnjem. (4/10)

Foto/video: The Weinstein Company

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It