The Do-Over, SAD, 2016., komedija, 108 minuta |
---|
Redatelj: Steven Brill |
Uloge: Adam Sandler, David Spade, Paula Patton, Kathryn Hahn, Catherine Bell, Nick Swardson, Matt Walsh, Luis Guzman, Michael Chicklis, Sean Astin |
Ovaj tzv. four-picture-deal koji je Adam Sandler sklopio s Netflixom, a od kojeg je sad već evo konzumirao polovicu (nakon nedavnog „The Ridiculous 6“) prijeti da ozbiljno ugrozi naše prijateljstvo. Naime, tkogod je naletio na neki od mojih tekstova o Sandlerovim filmskim nepodopštinama posljednjih godina, zna da sam slab na njega i da mu još uvijek gledam kroz prste, a tu uključujem i moju velikodušnu, poklonjenu jedinicu za grozomorne „Grown Ups 2“. No, sad je fakat počeo čak i meni ići na živce – „The Ridiculous 6“ je bio prenapuhani promašaj koji je bilo koliko-toliko lako podnijeti, ali najnovija Sandler/Netflix produkcija nema apsolutno nijednog, niti polu-argumenta kojom bi ju se moglo braniti.
Sve ovdje naime odiše nekom strahovitom uzmi-pare-i-bježi lijenošću i općom nezainteresiranošću za likove, priču, zaplet, motive, smisao, logiku… gledatelja. U usporedbi s ovim „T.R.6“ je „Ben Hur“. Naime tamo su se Sandler & ekipa barem trudili – film je bio načičkan forama i blesarijama od početka do kraja, zanemarimo sad to što je na dvadesetak loših i promašenih fora dolazila jedva jedna umjereno uspjela. I sam film je izgledao dosta bogatije – tamo je Netflix iskeširao solidnih 60-ak milja U$D budžeta, i onda se poslije hvalio da je to postao naj-stream-aniji film u njihovoj povijesti kao i da je bio najtraženiji u svim teritorijama gdje operiraju (kao da to išta znači – cifre amo, utjehe nema u vodi, odnosno ispraznom hvalisanju). Ovdje su pak, svaka im čast, čini se fine pare uštedjeli na scenariju, režiji, glumcima, scenografiji… ma svemu (valjda i cateringu), jer „The Do-Over“ djeluje kao da je sklepan u čik pauzama između snimanja scena u „T.R.6“.
Riječ-dvije o tzv. zapletu: uštogljeni i razočarani sitni bankarski činovnik Charlie (Spade) na godišnjici mature sreće starog frenda Maxa (Sandler) kojem čini se u životu ide puno bolje. Max mu se predstavi kao agent FBI-a, totalni frajer i badass i odmah krene nagovarati Charliea da malo prodrma svoj luzerski život. Rečeno-učinjeno i nakon jedne jahtaške pijanke, Charlie se budi u nekom hotelu gdje ga Max obavještava da su njih dvojica službeno mrtvi, odnosno da su preuzeli identitete neke dvojice frajera koji su poginuli pod sumnjivim okolnostima. Charlieu se to nikako ne sviđa, no nakon što svjedoči svom sporovodu na kojem malo tko žali za njim, ipak se odluči prepustiti. Zatim se njih dvojica s novim identitetom zapute u Puerto Rico tragom pokojnika čiji su identitet preuzeli i momentalno, naravno, upadnu u mega-pizdariju.
Hm da, kad se ovako maksimalno uljepšano prepriča, na milisekundu se učini da bi tu moglo biti nešto. Ali bez brige – tu nema apsolutno ničega. Najprije ova dvojica – Charlie & Max – oni bi kao trebali biti neka varijanta onog prastarog buddy/buddy-odd couple-opposites attract klišea. I fakat jesu. Varijanta klišea želim reći, barem utoliko koliko ih se ovdje uspjelo prikazati kao likove. A ako je namjera bila imati dva krajnje bezlična, nezanimljiva, antipatična i odbojna glavna junaka (ali ne antipatična na dobar larrydavidovski ili pak rickygervaisovski način), onda su u tome uspjeli 100%
Što je najgore, film je prepun nekakvih bedastih obrata i reklo bi se zapleta. Reklo bi se, ali se ne bi bilo u pravu, jer više je plota bilo u slabijoj epizodi, štajaznam… „Magnuma“ recimo, nego ovdje. I sad, dolazimo do pitanja od milijun dolara (a možda i više) – koji im je k. ovo trebalo? Sandleru, Netflixu, zgodnoj Pauli Patton, zanimljivoj Kathryn Hahn… ne doduše i standardnim Sandlerovim terminalno netalentiranim sidekick-ovima Spadeu i Swardsonu. Pa neće valjda biti da su samo pare u pitanju. Sandler ih ne sumnjam ima na lopate, od ranih dana je producent ili koproducent svojih filmova (kroz vlastitu firmu Happy Gilmore Poductions koja je i ovdje potpisana) koji su (barem u Americi) uvijek odlično zarađivali.
Vrag će ga znati, no Sandler pod hitno treba jaku autorsku ruku Judda Apatowa, ili bilo kog drugog s iole zrncem talenta za komediju a tko je voljan pomoći (za goleme pare razumije se), da bi se spasilo što se od našeg opasno ugroženog prijateljstva spasiti dade… (1/10)
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
Pingback: Kralj je malo odlijepio pa pozvonio na vrata Bijele kuće » SBPeriskop