Kako je Ridley Scott promašio čisti zicer

• Tweet
• Pin It

Michael Fassbender, Brad Pitt, Cameron Diaz, Penélope Cruz i Javier Bardem ispred, Ridley Scott iza kamere i najslavniji živući američki pisac Cormac McCarthy kao scenarist – ukratko čisti zicer za koji nam se činilo kako ga niti Ilija Sivonjić ne bi uspio promašiti. Pa ipak, Ridley je uspio. Promašiti. A to nas nekako podsjeća na sumnju koja ga prati od početka karijere, a koja se često definira u odnosu prema njegovom mlađem bratu Tonyju, pokoj mu duši. Naime, uvriježila se podjela na Ridleyja kao ozbiljnog, velikog autora i Tonyja kao šminkerskog i vizualno nadarenog redatelja petparačkih akcijskih naslova. No, ipak tu i tamo pojavi se dilema, nije li Ridley imao tek bolji nos kad je birao scenarije? Teza je, po svoj prilici, pretjerana, no slučaj „Savjetnika“ mogao bi joj dodati nešto vjetra u leđa.

Film počinje nježnom, no ne osobito uvjerljivom ljubavnom scenom između Michaela Fassbendera, odvjetnika lijepog lica i neuhvatljivih karakternih osobina (nešto poput našeg Ljube Pavasovića Viskovića), kojeg svi oslovljavaju samo sa Savjetniče, i njegove djevojke Penélope Cruz. Ova potonja je i razlog zbog kojeg Savjetnik upada u financijske poteškoće pa se odlučuje upusiti u zajednički poduhvat sa svojim bliskim klijentom, hedonistički nastrojenim narko bossom Reinerom (Javier Bardem). Potonji ga baš kao i posrednik u poslu Westray, ljepuškasti momak u kaubojskom šeširu kojeg igra Brad Pitt, upozoravaju na opasnosti poduhvata na koje se, međutim, Savjetnik kao u svakom pravom noiru, uopće ne obazire. Tu je još i Malkina (Cameron Diaz), zloćudna Reinerova cura sklona neobičnim zadovoljstvima, kao što je promatranje svojih ljubimaca geparda u lovu na divlje zečeve ili ševa sa žutim Ferarrijem. Da, dobro ste pročitali, s Ferrarijem, a ne u Ferrariju.

Treba li reći, stvari vrlo brzo krenu naopako, a Savjetnik će tada od Rubéna Bladesa naučiti veliku životnu mudrost: „Upravo se nalaziš na raskrižju, ali ne možeš birati put. Već si ga odabrao, sada ga trebaš samo prihvatiti“. Pa si vi mislite. Uglavnom, scenarij Cormaca McCarthyja pun je sličnih rečenica koja vam se mogu učiniti mudro dok drijemate i čekate da se konačno nešto dogodi, no kad ih pokušate prepričati ili napisati začas shvatite u čemu je veličina Quentina Tarantina. Za razliku od „Nema zemlje za starce“ gdje su braća Coen scenaristički adaptirali McCarthyjev roman, „Savjetnik“ je Cormacov prvi originalni scenarij i pokazalo se najveća i nepremostiva prepreka za suvislu ekranizaciju.

Iako fabulu filma nije teško pratiti, kao što neki kritičari sugeriraju, film doista jest koncipiran od eliptičnih scena koje stvaraju čudan ritam, dodatno narušen McCarthyjevim dugim i pretencioznim dijalozima, još češće monolozima, koji ne samo što zaustavljaju zbivanja i ne pridonose fabuliranju, već malo što otkrivaju i o samim likovima. Fabula je zapravo prilično banalna i da nije dugih dijaloških ekspozea film bi mogao trajati i upola kraće. No, od pukog praćenja fabule gledatelju mnogo veće probleme stvara odmak s kojim su likovi prikazani što onemogućuje bilo kakvu empatiju. A film noir s likovima za koje vas nije briga jest ono što se terminologijom s početka teksta kaže „promašiti ceo fudbal“.

I tu se pak vraćamo na priču o Ridleyju Scottu, nesumnjivo jednom od najvećih režisera suvremenog Hollywooda („Blade Runner“, „Alien“, „Gladijator“), koji je čini se i sam povjerovao da je u stanju uzbudljivo izrežirati i telefonski imenik pa je posljednjih godina izgubio interes za ono što radi. U maniri pravog štancera trči s projekta na projekt i ne osvrće se mnogo unazad (dok su kritičari analizirali „Savjetnika“, on je već bio na snimanju biblijskog spektakla „Egzodus“) pa ne čudi da je „Savjetnik“ već treći Scottov film u nizu, nakon „Robina Hooda“ i „Prometeja“, koji neće ostaviti traga.

Umjesto da je inzistirao na dotjerivanju McCarthyjeva scenarija, Ridley ga je tek ekranizirao. Scenu po scenu. Bez puno pitanja i emocija, kao neki holivudski rutiner, da izvinete, kao npr. njegov pokojni buraz Tony. Pridodamo li tome Ridleyjev poslovični nedostatak filmskog smisla za humor, rezultat se ogleda u već spomenutoj sceni u kojoj Cameron Diaz bez gaćica izvodi špagu i svršava na vjetrobranu Ferrarija pred očima Javiera Bardema. Možemo samo zamišljati kako bi urnebesno zabavno taj prizor izgledao u Tarantinovoj realizaciji, no kod Scotta on nije ni duhovit, ni erotičan. Tek bizaran. I zapravo, ista se ocjena može primijeniti na cijeli film. „Savjetniku“ uopće ne nedostaje atrakcija, pored najbizarnije filmske scene seksa ove godine, u njemu ćete vidjeti dvije gnjusne egzekucije, Javiera Bardema ponovno s blesavom frizurom (iako ne tako blesavom kao u „Nema zemlje za starce“), dva prekrasna geparda i čuti puno velikih misli velikog pisca. Vidjet ćete i dramu glavnog lika koji je odigrao pogrešan potez i sada trpi posljedice istoga – doduše, slaba je to drama u kojoj glavni lik nema izbora, a time ni mogućnosti djelovanja, već samo trpljenja. A ne bi bilo fer ne spomenuti atraktivnu fotografiju Dariusza Wolskog ili odličnu minijaturu Brune Ganza u ulozi amsterdamskog draguljara.

Uglavnom, mnogo se toga može vidjeti i čuti u „Savjetniku“, ali baš ništa osjetiti. Tek čekati da svakoga snađe sudbina koju je zaslužio, a zatim poput glavnog junaka sagledati vlastite pogrešne poteze. Kupili ste kartu za pogrešan film i sada, dok se vrti odjavna špica, više nemate izbora. Što bi rekao Cormac McCarthy, ostaje vam samo prihvaćanje. Činjenice da ste izgubili i vrijeme i novac. (DOBAR SAVJET ZLATA VRIJEDI, LOŠ SAVJETNIK SAMO 5/10)

• Tweet
• Pin It