Luđaci s Wall Streeta

• Tweet
• Pin It

Od svih filmova dosad snimljenih o financijskoj krizi s kraja 2000-ih, a bilo je među njima i sjajnih stvari (prije svih Chandorov „Margin Call“ i Hansonov „Too Big To Fail“, pa doksevi „Inside Job“ i Mooreov „Capitalism: A Love Story“…), čini se da je „The Big Short“ dobacio najdalje. Ne brojim tu naravno spektakularnog Scorseseovog „Vuka s Wall Streeta“ jer se on bavi događajima debelo prije krize. Uglavnom, „Oklada stoljeća“ ima pet oskarovskih nominacija i nakon pobjede na nagradama producentskog ceha uopće nije bez šanse i na Oskarima, a meni se čini da je razlog tome što je krizi prišao s jednog sasvim novog i neočekivanog stajališta, a zapravo vrlo logičnog i zapravo najzdravijeg – umjereno, ali neuvijeno zajebantskog.

Pa naravno – kako uopće i pojmiti što se zapravo dogodilo, kako se sve to uopće moglo dogoditi i kako se čitavu stvar u konačnici krenulo rješavati. Sve te sub-prime mortgage loanse, credit default swapse, bubble-ove, hedge fundove i buy-oute – sve smo to vidjeli u gore navedenim ali i brojnim drugim dokumentarcima i uvijek je ostajao jedan te isti osjećaj – pa kako pobogu, majku vam vašu pohlepnu psihotičnu!! Ali eto, normalan čovjek koji radi za normalnu plaću ili honorar ne treba s tim razbijati glavu jer što više o tome razmišlja to gore po tu glavu. Ovdje je čini se bilo i gore nego u onoj Rojsovoj legendarnoj „’ko je jamio, jamio je…“.

„The Big Short“ je snimljen prema non-fiction knjizi Michaela Lewisa, autora knjiških predložaka i za sjajni „Moneyball“ i nešto manje uvjerljivi „The Blind Side“ (u kojem je zapravo Oskarom nagrađena Sandra Bullock bila jedino što je koliko-toliko vrijedilo) i govori o nekolicini investitora i Wall Street poslovnjaka koji su nanjušili da je sistem pred implozijom i našli način kako da na tome zarade. Točnije radi se o zapravo o jednom jedinom čovjeku – dr. Michaelu Burryu (r. 1971.), neurologu koji je medicinu zamjenio burzom, polu-autističnom frajeru koji je nekim samo njemu poznatim izračunima došao do zaključka da je američko tržište nekretnina prepuno šugavih kredita koji ne mogu biti vraćeni i da se stoga nalazi pred golemim slomom. Burry (uobičajeno uvjerljivi, intenzivni Christian Bale, također ovdje nominiran) je našao i način kako na tome zaraditi ogromnu lovu sebi i svojim investitorima (u tom je trenutku bio na čelu vlastitog hedge fonda Scion Capitala), iskoristivši pohlepu bankarskih glavešina koji su u njemu i njegovoj ponudi da uloži stotine milijune dolara „protiv“ nekretninskog balona vidjeli idealnu ovcu za šišanje. Na kraju su ovce naravno ispali oni, iako ih doduše nitko nije ošišao – užitak šišanja do gole kože na suho pripao je američkim i inim poreznim obveznicima koji su u konačnici morali platiti račun koji je čak i uključivao multimilijunske bonuse za spomenute bankarske pizdune. Tu ne mogu a da se ne sjetim jednog svog starog frenda koji se u zrelim godina zaredio za Franjevca, a koji ponekad zna reći „Bog je tako htio…“.

Uglavnom, vijest o Burryevoj ludoriji vrlo se brzo proširila Wall Streetom, ali nisu su mu se baš svi smijali – bilo je i onih nešto bistrijih koji su se i sami dali u istraživanje i došli do sličnih zaključaka kao i on. Među njima je i bahati šminkerčić, broker Deutsche banke Jared Vennett (Gosling) koji na ulaganje nagovori prenadrkanog, ali čestitog šefa hedge fonda Marka Bauma (Carell). Ta dva lika su fikcionalna iako je poznato na kojim su stvarnim ljudima bazirani. Priča je istovremeno komplicirana i krajnje jednostavna a za to najveći kredit apsolutno ide komedijskoj iskusnjari, režiseru i suscenaristu Adamu McKayu, vječnom sidekicku Willa Ferrella (osobni favorit među njihovim suradnjama definitivno mi je preurnebesni „Talladega Nights: The Ballad Of Ricky Bobby“), koji je priči dao neku finu razigranost i ležernost.

Primjerice kad dolazi neka komplicirana zavrzlama i treba objasniti publici što je npr. credit default swap ili pak c.d.o (collateralized debt obligation), McKay iz rukava izvuče nekog celeba (najefektnije polugolu Margot Robbie u bazenu s čašom šampanjca) da nam objasni stvar. Ako i ne skužimo, barem nas je zabavilo. No, ima toga još, ali McKay niti u jednom trenutku ne skida ruke s volana i ne dopusti da stvari odu u totalnu komediju, pa ima i jako ozbiljnih trenutaka kao i trilerske napetosti. Glumci su redom na visini zadatka, osim Bale-a odličan je i Steve Carell, koji je toliko dobro utjelovio tog svog zajebanog pravednika Bauma da čovjek dok ga gleda promptno zaboravi sve one morone koje je igrao godinama.

Treba svakako spomenuti i Brada Pitta koji osim što je solidan u ulozi Rickerta, penzioniranog brokera a sada mentora dvojici mladih ulagača iz provincije koji će se također omrsiti krizom, i producentski stoji iza filma sa svojom firmom Plan B Entertainment. Ako vam većina ovdje opisanih likova zvuči poput uobičajenih wallstreet-ovskih lešinara, bez brige – i to je u filmu itekako dobro objašnjeno i elaborirano. Uglavnom „The Big Short“ je apsolutni must see, jer em je fakat dobar i pametan film, em je kulturološki važan za snalaženje u društvenoj džungli 21. stoljeća. E sad, hoće li na kraju ipak na Oskarima prevladati Inarritu i njegova verzija Maše i međeda ili pak netko treći, drugo je pitanje…  (8,5 /10)

Foto/video: Paramount Pictures

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It