Horor priča nad pričama
| Priča nad pričama / The Tale of Tales / Il racconto dei racconti, Italija, Francuska, V. Britanija, 2015., fantasy, 125 minuta |
|---|
| Redatelj: Matteo Garrone |
| Uloge: Salma Hayek, Vincent Cassel, Toby Jones, John C. Reilly, Shirley Henderson, Hayley Carmichael, Bebe Cave, Stacy Martin |
Zalutavši ovih dana u kino nakon par kobasica od veprovine, naramka mini-palačinki na nizozemski i pokoje germknedle punjene pekmezom od šljiva, neuki gledatelj namjernik pod naslovom „Priča nad pričama“ mogao bi očekivati kakav biblijski spektakl o tri kralja koja jahahu u susret nekom njihovom klijentu. Oh, kako će se iznenaditi kad umjesto bezbolnog božićnog snatrenja između ostaloga doživi defenestriranje deformirane starice, guljenje kože njenoj sestri ili scenu u kojoj poremećeni kralj nježno tepa svojoj najboljoj prijateljici, džinovskoj buhi!
„Priča nad pričama“ je nadasve eksplicitna ekranizacija tri bajke iz zbirke napolitanskog pjesnika i književnika Giambattiste Basilea „Pentamerone“ iz 17. stoljeća, s kojom su se kasnije inspirirali proslavljeniji autori iste književne vrste – braća Grimm, Hans Christian Andersen i Charles Perrault, i na njenim temeljima napisali svoja najslavnija djela. Ono što karakterizira umotvorine ovog „mediteranskog Shakespearea“ kako je često nazivan (inače, u kod nas nikad prevedenom „Pentameroneu“ je bilo 50 priča) je horor atmosfera puna seksa, nasilja i groteske, s gomilom divova, trolova, vještica i općenito poremećenih i nemoralnih ljudi u glavnim ulogama. S obzirom na to vrlo je čudna činjenica da se s ekranizacijom njegovih priča dosad nije pozabavio nitko iz trolista Tim Burton – Guillermo del Toro – Terry Gilliam, nego baš Matteo Garrone, talijanski redatelj najpoznatiji po vrlo realističnoj krimi drami „Gomorra“, svom šestom filmu, snimljenom 2008. (Okej, to čuđenje treba uzeti s ogradom, budući da ovaj kritičar, kao niti itko koga on poznaje nije gledao prvih pet dugometražnih filmova autora; sedmi „Reality“ je bio bajkovit, ali onoliko koliko to može biti svijet reality showova).
Čega sve onda ima u ovom za evropske prilike visokobudžetnom spektaklu (14 milijuna dolara) snimanom na atraktivnim lokacijama uglavnom talijanskih srednjevjekovnih dvoraca? Salme Hayek u ulozi kraljice toliko opsjednute željom da ima dijete da je stanju pojesti poluskuhano krvavo srce morske nemani (dobro, i žrtvovati muža, Johna C. Reillya, ali to nije tako vizualno spektakularno). Njenog susjeda Vincenta Cassella (tri priče se događaju u tri susjedna kraljevstva), razvratnog kralja koji će zbog svoje požude skužiti da nema džabe ni u stare babe, i genijalnog Tobya Jonesa koji će zbog ljubavi prema buhi zanemariti i svoju vlastitu kćer jedinicu i dati je za ženu trogloditskom džinu. Kao što se iz ovoga dalo iščitati glumačka podjela je više nego izvrsna. Osim slavnih imena savršeno odabranih za uloge koje igraju, tu su i još bolji sporedni glumci koji uglavnom bez CGI-ja izgledaju kao kakve spodobe s grotesknih renesansnih slika. Kostimografija je također impresivna, kao i već spomenuta scenografija.
Dobro, zašto nam onda „Priča nad pričama“ neće ostati u pamćenju kao klasik fantasya, nego samo kao donekle zanimljivi curio vrlo razočaravajuće godine u svijetu filma? (Da ne zaboravimo, ovo je bio jedan od engleskih debija neengleskih redatelja na ovogodišnjem Cannesu). Pa zato jer je film prilično razvučen i dosadan, a neke od priča blago rečeno imaju gadnih dramaturških problema. Osim toga, gledajući ga konstantno se nameće pitanje, zašto ovo čudo uopće postoji i kome je namijenjeno? Za širu publiku nije, i nema šanse da vrati uloženi novac. Da je art, također nije, jer je unatoč bizarnom sadržaju snimljeno vrlo konvencionalno. Neće baš postati ni materijal za kultiste, jer nije nešto posebno kul. Osim možda u slučaju par scena, „Priča nad pričama“ osuđena je na brzi zaborav. (6/10)
Foto/video: RAI Cinema
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
