Perverzna horor slikovnica

• Tweet
• Pin It

Sinoć je projekcijom triler-horora „Stoker“, prvog američkog filma kultnog južnokorejskog autora Park Chan-wooka, započeo festival fantastičnog filma Fantastic Zagreb. No, prije nego se uhvatimo u koštac s ovim ajmo blago reći enigmatičnim ostvarenjem, prvo kratka, sasvim osobna digresija.

Otkako sam prije 10-15 godina, u vrijeme kad sam pohodio filmske festivale, shvatio da nisam osobito senzibiliziran za kinematografije Dalekog istoka, dogovorio sam se sam sa sobom kako nema smisla da se međusobno gnjavimo, filmova ionako ima mnogo previše nego što ih stignem vidjeti pa nema potrebe da gubim vrijeme na filmove koje ne razumijem najbolje. Naravno, kao što ni kolega nemilosrdni Runjić ne može izbjeći baš svaki rumunjski film, tako sam i ja pogledao ponešto važnijih kineskih, japanskih i južnokorejskih naslova, među kojima je naravno i bilo vrlo dobrih filmova (primjerice, jako mi je drag opus Takeshi Kitana), a među odgledanima našao se i  čuveni „Oldboy“ spomenutog Park Chan-wooka, no ni taj flert nije bio osobito uspješan. I tako, svih ovih godina, bio sam uvjeren da je greška u meni, dok ovih dana nisam na televiziji pogledao dva Kurosawina filma, jedan koji nisam nikad prije gledao, „Skandal“, i mislim treći put „Tjelesnu stražu“. I primijetio, kako ni sada a ni tada, prije 30 godina kada sam hodočastio u Kinoteku u Kordunskoj, nije bilo potrebe da konzultiram pokojnog profesora Devidea da mi pomogne premostiti kulturne razlike i objasni što je autor htio reći. Naime, i tada i danas, Kurosawini filmovi doimaju se moderno i komunikativno, a na argumente da je riječ o redatelju koji je bio u jakom dosluhu s europskom kulturom padaju mi na pamet neki drugi autori za koje se to ipak ne može reći, poput Ozua ili Mizoguchija, a podjednako dobro preskaču kulturne jazove između Japana i Balkana. Za mnoge današnje filmaše, pogotovo kultiste Dalekog istoka, ta komunikacijska lakoća i univerzalnost na žalost ne vrijedi, a kako nemam volje žicat Velimira Grgića da ide sa mnom u kino i objašnjava mi što zapravo znači kadar u kojem glavnoj junakinji po nozi puže pauk, kao što je to primjerice slučaj u „Stokeru“, onda radije biram neke druge filmove, holivudske, francuske, rumunjske pa čak i hrvatske.

Naravno, mnogim se azijskim redateljima ne može poreći iznimna vizualna kultura i tehnička superiornost pa mi se „Stoker“ činio kao dobar potencijal: režiser visokog stila prebačen u Hollywood koji će mu nametnuti barem minimalni komunikacijski standard, ukratko, mogla bi to biti dobra roba. No, da odmah priznam, i moj drugi dejt s Chan-wookom završio je fjaskom. Čitajući nakon odgledanog filma recenzije nekolicine stranih kritičara, uvelike pozitivno intonirane, nisam mogao vjerovati da smo gledali isti film. Sve ono što je njima uzbudljivo, snažno, jezovito, napeto – meni nije takvo, no ono što me u tim tekstovima posebno iživciralo jest da većina uopće ne spominje Hitchcockovu „Sjenku sumnje“, iako je „Stoker“ zapravo svojevsni remake ili barem slobodna varijacija na temu, sasvim očigledna i neskrivena.

„Sjenka sumnje“ neosporno je jedan od šarmantnijih Hitchcockovih filmova, koji je uostalom i sam autor isticao kao njemu najdraži film, a u njemu se djevojčica Charlie veseli posjetu svog ujaka kome duguje ime. Ujak Charlie, naime, drag je, simpatičan i zabavan, no iako isprva očarana njime, nakon nekog vremena mala Charlie počinje sumnjati da nešto s njim ipak nije u redu, da njezin ujak možda i nije baš takva dobrica kakva se čini, a pojavljuju se i detektivi koji ga povezuju sa serijom ubojstava bogatih udovica. U „Stokeru“ (za kojeg je scenarij napisao Wenthworth Miller, glavni glumac iz „Zakona braće“) također imamo ujaka Charlijea (dobar glumački odabir Matthewa Goodeja), no on se u kući Stokerovih pojavljuje neočekivano i nepozvano odmah nakon sprovoda Richarda Stokera koji je poginuo u prometnoj nesreći. Ujak Charlie odlučuje ostati u kući i utješiti ženu svoga brata Eve i njezinu kćer Indiu koja nije ni znala da on postoji. No, dok kod Hitchcocka postoji transformacija karaktera od simpatičnog dobroćudnog ujaka do sumnje na patološkog ubojicu koja doista izaziva jezu, u „Stokeru“ od prvog trenutka redatelj šalje signale da je Charliejem nešto sumnjivo pa nam preostaje tek da saznamo uzroke i posljedice. Jedino pravo iznenađenje bilo bi da je ujak zapravo skroz ok. Ali nije. (Isprika onima koji misle da je ovo SPOILER jer nije.)

Naravno, također očekivano, u odnosu između uljeza i dvije žene ima mnogo potisnutih emocija, pozitivnih, negativnih, perverznih i, neizbježno, seksualnih, no lagao bih kad bih rekao da sam shvatio psihološku shemu koju taj trokut čini. Bit će da je ili presuptilna ili je naprosto nema. Zapravo, kad bolje razmislim, ne mogu reći da razumijem niti jedan od tri glavna lika. Ok, ujak Charlie je psihopat pa i ne zahtjeva dublje razumijevanje, ali bi neki smisao ipak trebalo imati njegovo prezime, naime Stoker bez greške priziva Draculinog tvorca Brama Stokera, no niti uz najbolju volju ne mogu tu referencu povezati uz lik Charlieja, a niti uz film u cjelini. Najzaokruženiji lik nesumnjivo je onaj djevojke Indie, koja imidžem podsjeća na Wednesday Addams, no na žalost sasvim lišena humora. Ovu darkericu koja ima problema s vlastitom seksualnošću korektno igra Mia Wasikowska i sklon sam povjerovati njezinom liku, ali nisam siguran da imam čemu vjerovati. A slutim da ne zna ni ona. Najgore je ipak prošla Nicole Kidman čija je Eve posve neoblikovan lik koji baulja kućom nezadovoljna sama sa sobom i odnosom s kćerkom, te flertujući s Charliejem, no teško je o njoj reći više od toga.

Nicole Kidman baulja “Stokerom” nezadovoljna i nezadovoljena

Bez obzira na velik redateljev trud oko građenja spooky atmosfere, minuciozan rad snimatelja (iako ne razumijem zašto baš svaki kadar mora biti iščašen, ptičji ili žablji rakurs, a kamera vječito u pokretu, nas su na faksu učili da je to, da oprostite, izdrkavanje) te mnogo impresivnog dizajnerskog truda, osobito u unutarnjem uređenju, film i dalje ostavlja dojam elegantne, ali i prilično bezlične stilske vježbe. I dosadan poput cipela glavne junakinje koje redatelj fetišistički provlači kroz film. Eto izazova za orijentaliste, bilo bi zadovoljstvo poslušati interpretaciju psihoanalitičke povezanosti između sklonosti prema bijelo-crnim retro ženskim cipelama i seksualne represije Indie i Charlieja. Sve dok ne dobijem bolje obrazloženje, zadržat ću pravo na ocjenu kako je „Stoker“, uostalom baš kao i „Oldboy“, tek još jedan vatromet perverzije i nasilja podjednako lišen unutarnje motivacije i inspiracije. (AKO JOŠ NISTE SHVATILI – OVO JE FEJK 3/10)

• Tweet
• Pin It