“South Park” – u 19. sezoni bolji nego ikad

• Tweet
• Pin It

„Kako netko može mrziti internet? To je kao da mrziš sise!“, zapitat će se Eric Cartman u devetoj epizodi ništa manje doli revolucionarne 19. sezone „South Parka“, serije koja, nota bene, nikad nije ni izgubila svoju anarho-satiričnu oštricu, ali je u svojoj punoljetnosti iznova pronašla relevantnost u okružju suvremene popularne kulture i iz prividne hibernacije ponovno se prometnula u viralnog behemota koji gazi sve pred sobom i bezuvjetno zahtijeva vašu pažnju. Revitalizacija neke serije u ovako poznoj dobi fenomen je bez presedana i već sama ta činjenica vrijedna je svake pohvale, no ono što nam ove sezone iz tjedna u tjedan donose neobuzdani i neobuzdivi umovi Matta Stonea i Treya Parkera zaslužuje puno više od šuplje pohvale: 19. sezonu „South Parka“ valja sačuvati u vremenskoj kapsuli kao konačni kulturni artefakt našeg globalnog ovdje&sad.

I, teškim riječima unatoč, još uvijek imam osjećaj da sam previše suzdržan u svom oduševljenju.

Tko se lani smijao bizarnoj sagi o Randyju Marshu koji se obnoć pretvara u međunarodnu pop-senzaciju Lorde čije feminističke poruke osnažuju djevojčice diljem svijeta, svjedočio je eksperimentiranju „South Parka“ sa serijaliziranom naracijom. Premda Kenny već odavno ne pogiba u svakoj epizodi, „South Park“ je dotad praktički bio definicija status-quo serijala gdje se radnja početkom svatke nove epizode vraća na početak, bez naučenih pouka, bez kataliziranih katarzi. 19 godina nakon Kennyjeve prve pogibije, „South Park“ je dobio čvrstu epizodičnu narativnu strukturu, što samo po sebi predstavlja svojevrstan kopernikanski obrat, ali još više impresionira virtuoznost kojom autori upravljaju tom strukturom i lakoća kojom iz nje izvlače urnebesne šale, autentičan dramatski patos, ali i važne društveno-političke poante.

Hipsterski – da se u nedostatku bolje riječi izrazim ovim vulgarnim lingvističkim prečacem – trgovački lanac Whole Foods došao je u uspavani South Park i nakon toga više ništa nije bilo isto. Proces gentrifikacije više se ne može zaustaviti i sa sobom donosi lavinu socioekonomskih promjena koje je teško objasniti, a još se teže s njima nositi. Raznovrsnost ponuđenih kulturnih utjecaja stvara potrebu za elementarnom političkom korektnosti koja će ovim ili onim manjinama dati snagu ne samo da ne izgube svoj identitet, već i da dominantna većina taj identitet slavi i uvažava, no ovaj hvalevrijedan pokušaj uspostave temelja tolerantnog otvorenog društva pretvara se u fašistoidni atak na slobodu izražavanja, gdje se pripadnike manjina stavlja na pijedestal bez obzira jesu li na njemu zaslužili odmoriti guzu. Usudiš li se prigovoriti, odmah si rasist, seksist, homofob, šovinist i uvreda za civilizaciju. Ovaj paradoks utjelovljen je u liku Caitlyn Jenner koju nam mediji predstavljaju kao „zanosnu i hrabru“ i od nas traže da zanemarimo činjenicu da svojim bajoslovno skupim voznim parkom upravlja kao da ju je zaposjeo duh Tomislava Horvatinčića te da zbog svoje ultraprivilegiranosti ne posjeduje niti zrno empatije s obespravljenima i nevoljenima. No, dovođenje osobnog integriteta gospođe Jenner pod znak pitanja značio bi atak na transrodnu zajednicu – bez obzira što je ova „zanosna i hrabra“ osoba svjetlosnim miljama udaljena od nepravdi i rizika s kojima se ova zajednica na svakom koraku susreće – a novi South Park ima nultu stopu tolerancije na netoleranciju, što je na svojoj koži osjetio siroti Kyle koji nikako da shvati da „zanosne i hrabre“ treba obožavati bez prigovora, ma koliko ljudi pokosili na cesti, ma koliko odvratnih Kardashiana i Jennera odgojili i viralnim putem pustili u svijet. „Nisam mislio ni da je Bruce dobra osoba, zašto bih sad to morao misliti za Caitlyn?“, usudio se upitati naglas i ostao izopćen od svojih novourbaniziranih sugrađana ispranih mozgova.

Randy Marsh, dakako, jedva je dočekao da South Park postane dio globaliziranog svijeta. Ovaj je grad uvijek bio preskučen za njegovu grandioznu osobnost, a rapidna urbanizacija planinske vukojebine napokon mu je dala krila da se izdigne iz malograđanske uravnilovke. Ne samo što se prometnuo u vrhunaravnog stručnjaka za političku korektnost na čijem se lijevom guzu ponosno ljeska tetovaža „PC“, već je i njegov sitničavi, prigovarački um pronašao utočište na stranicama Yelpa gdje bespoštedno kritizira lokalne male obrte. No demokracija je čudan fertilizator koji i korov potiče na rast pa je Yelp uskoro preplavljen nepismenim i besmislenim osvrtima njegovih sugrađana pa se Randyjev glas brzo i sigurno gubi u masi. Još gore od toga, urbanizacija jako brzo pokazuje svoje ružno lice: South Park uskoro postaje preskup za svoje vlastite građane koji svoju sreću traže na podivljaloj periferiji gdje ISIS-ovci regrutiraju novake među djecom koja se igraju nindži, jer naravno da ISIS-ovci regrutiraju novake među djecom koja se igraju nindži. Prvoborac gentrifikacije tako postaje njezinom tragičnom, osiromašenom žrtvom, a jedina pomoć na koju može računati dolazi u liku konzervativnog predsjedničkog kandidata, dobrog starog Mr. Garrisona, i njegove pobočnice Caitlyn Jenner koja možda ipak nije tako loša kao što nam se činilo. Ali to je već jedna skroz druga i jako zapletena priča.

No, čitava ova kontemplacija nad užasima globalizacije i urbanizacije dovodi nas zapravo do seizmičkog satiričkog udara koji gledatelja tjera da se egzistencijalno zamisli nad životom i svijetom. Što je vijest, a što je reklama? Tko god se ikad izgubio u zečjoj rupi Buzzfeeda, tko god je ikad slučajno stisnuo neki link koji ga je odveo na drugi link koji ga je odveo na treći link koji ga je odveo u ludnicu, na svojoj je koži osjetio perfidnu narav intuitivnog oglašavanja. Reklame svakim danom sve više evoluiraju pa više ni ne primjećujemo u kolikoj mjeri kondicioniraju naše ponašanje i kupovne navike. U briljantnom novom „South Parku“ online reklame napokon su evoluirale u ljude – ili su pak ljudi devoluirali u reklame? – pa ono što je preostalo od slobodnosmisleće Amerike sada sve svoje nade polaže u moralni integritet Jimmyja, glavnog urednika školskih novina, jedinog medija koji donosi vijesti bez sponzorskog doctoringa.

Veličanstven umjetnički, ali i filozofski uspjeh ove revolucionarne sezone uvelike počiva na autorskom osjećaju za mjeru. Njihova kritika političke korektnosti ne daje municiju zadriglim trumpoidima za iživljavanje nad liberalnim mekušcima, već ismijava i jednu i drugu stranu nikad polariziranijeg američkog društva. Kritika globalizacije ne poziva na zatvaranje u naše učmale okvire, kritika deklarativne tolerancije nije u službi stvaranja netrpeljivosti prema manjinskom i/ili drukčijem. Kao prava autentična satira, „South Park“ samo obasjava naš trenutak u povijesti onim modrim forenzičarskim svjetlom koje čak i na pomno ulaštenim površinama pronalazi tragove krvi i sperme, a na nama je ili da ih uklonimo ili da se naviknemo živjeti s njima. Izbor je uvijek naš, ali Matt Stone i Trey Parker kazuju nam da taj izbor nisu ni Karamarko ni Milanović ni Petrov, jer svaki od njih je tek više ili manje fotogenična emanacija mračnih sila evoluiranog korporativnog fašizma koji nas podjarmljuje pod krinkom naše neinformirane privole: naš izbor trebao bi biti autentičan život s vlastitim moralnim kompasom, kritičkim odmakom i istinskom slobodom, neovisnom od utjecaja bogatstva i moći. A bez istinski beskompromisne satire, ta je „sloboda“ tek još jedna ključna riječ na kompromitiranim tražilicama našeg nikad uvjerljivije raščlanjenog i nikad urnebesnije ismijanog ovdje&sad. (9/10)

Foto/video: Comedy Central

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It