Zašto “Saulov sin” nije uspio u plemenitoj namjeri

• Tweet
• Pin It

U zadnjih nekoliko godina na sceni autorskog filma (pretpostavljamo u nedostatku boljih ideja) pojavilo se nekoliko djela koja bi se mogli svrstati u kategoriju ‘redukcijskog high concepta’. Prvo su tu 2012. bila „Posljednja ambulantna kola Sofije“, drugi ikad prikazani dokumentarac u 51 godini povijesti sekcije Tjedna kritike na filmskom festivalu u Cannesu, u kojem pratimo rad troje djelatnika bugarske hitne pomoći većinom preko snimaka tri fiksne kamere u ambulantnim kolima. To znači da cijeli film gledamo njih i njihova lica, a ne mjesta na koja odlaze ili one kojima pomažu. Nakon toga lani je stiglo „Pleme“ Ukrajinca Miroslava Slabošpickog, igrani film snimljen isključivo s gluhonijemim stanarima popravnog doma koji u njemu komuniciraju gestama, bez titlovanog prijevoda, tako da se može samo nagađati o čemu razgovaraju.

Problem oba filma bio je što radikalni koncept nakon prvobitnog šoka, pa perioda zahtjevnog ali uzbudljivog navikavanja na njega, negdje oko polovice filma počinje biti zamoran, tj. raditi protiv samog filma. Da, fora je što mi pratimo samo lica doktora, ali mi ŽELIMO vidjeti i ovo ostalo. Ili u slučaju „Plemena“ – okej, fora je što vi razgovate s gestama, ali kod šeste 8-minutne scene lamatanja rukama (nakon 5 dešifriranih), više te zaista nije briga što se tu događa.

Sličan koncept sa sličnim rezultatom dogodio se i „Saulovom sinu“ (čita se Šaul), mađarskoj drami o holokaustu redateljskog debitanta Lászla Nemesa, jednoj od ovogodišnjih senzacija u filmskom svijetu (4 nagrade u Cannesu, nominacija za Oscar). Saul Ausländer (naturščik Géza Röhrig) je mađarski Židov koji u Auschwitzu radi kao Sonderkommando, pomažući Nijemcima u spaljivanju drugih Židova. Za vrijeme planiranja bijega zajedno s ostalim članovima jedinice (jer Sonderkommandosi žive samo toliko dugo da ne stignu proširiti vijest o tome što se zaista događa u plinskim komorama) postaje opsjednut idejom da jednog dječaka za kojeg tvdi da je njegov sin pokopa po pravilima vjere. Koliko je on slijepo fokusiran na zadatak da pronađe rabina koji će to učiniti, toliko je kamera fokusirana na njega. Saul je u kadru gotovo cijelo trajanje filma, a nama ostaje da po mutnim obrisima iz trećeg plana ili iz zvukova koji dolaze izvan kadra dešifriramo količinu užasa koja se događa u Auschwitzu 1944.

38-godišnji Nemes deset je godina pokušavao realizirati ovaj film razočaran načinom na koji je holokaust prikazan u filmovima kao što je „Schindlerova lista“. Za razliku od sentimentalnosti koja kod Spielberga graniči s patetikom, Nemes se odlučio za prisutno-neprisutni brutalno realistični pristup, u kojem nasilje ne vidimo eksplicitno, ali ga naslućujemo. Kao i u slučaju ranije spomenutih filmova praćenje filma počinje šokom, nastavlja se uzbudljivim navikavanjem i pokušavanjem razlučivanja događanja na rubovima ili izvan kadra, da bi negdje oko polovice nastupio zamor materijala i rezignacija, jer Saulovo lice ne pokazuje dovoljnu količinu emocija da bi nosilo cijeli film. Dapače, Röhrig ne promijeni izraz lica gotovo cijeli film, što bi se moglo čitati kao njegova tupost na bol u svom tom užasu, ali nažalost više djeluje kao prilična limitiranost i drvenost glumca. Istovemeno, treba svakako odati priznanje redatelju i ekipi za tehnički sjajno odrađen posao, s limitiranim financijskim mogućnostima, što se u filmu vješto sakrilo.

Autor i dalje najvažnijeg i najboljeg filma o holokaustu (uz Resnaisov „Night and Fog“), devetosatnog masterpisa „Shoah“ Claude Lanzmann dao je pohvalu Nemesu, što zbog estetskog izbora, što zbog realističnosti prizora. Vjerujemo da će mu to puno više značiti od činjenice da ćemo mu mi dati samo (6,5/10).

Foto/video: Laokoon Filmgroup

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It