Vlak u snijegu i novi svjetski poredak

• Tweet
• Pin It

Nakon što smo nedavno ispratili Noinu arku iz davne prošlosti, stiže nam jedna sasvim drugačija, futuristička arka iz 2031. godine, doduše s broda izmještena u vlak, u kojemu su se smjestili svi koji su uspjeli preživjeti novo ledeno doba izazvano pokušajima da se riješi globalno zagrijavanje. Taj vlak bez voznog reda zapravo se zove Snowpiercer baš kao i film čiji bismo naslov slobodno mogli prevesti kao Ledeni žalac na koji aerodinamičnom linijom spomenuti vlak i podsjeća. Riječ o impresivnom pothvatu jednog od najcjenjenijih južnokorejskih filmaša Bonga Joon-hoa („Memories of Murder“, „The Host“, „Mother“) snimljenog u pretežno južnokorejskoj korejskoj produkciji, no s međunarodnim castom, za svega 40ak milijuna dolara, kažem „svega“ budući da  film u produkcijskom smislu izgleda kao da je snimljen s barem dvostruko većim budžetom. Prošlog je ljeta sjajno prošao na domicilnom tržištu, s utrškom od 54 milijuna dolara postao je deseti najuspješniji domaći naslov u korejskim kinima svih vremena, no zbog predomišljanja Harveyja Weinsteina debelo kasni s američkom distribucijom pa je i do nas stigao prije nego u američka kina.

Bong je inspiraciju pronašao u postapokaliptičkom francuskom stripu „Le Transperceneige“, ponajprije mu se dopao koncept i metaforika vlaka, te duge zmije sastavljene od 1001 vagona koja beskonačno kruži ledom okovanom zemljom. Podjednako ga se dojmila sama ideja stripa, ali i mogućnosti njegove vizualizacije pa je osmislio novu priču u kojoj, nakon 17 godina života u vlaku, pratimo pokušaj ustanka željezničkog roblja iz posljednjih vagona predvođenih izvjesnim Curtisom (Chris Evans) i njegovim mentorom Gilliamom (John Hurt), odnosno njihov pokušaj proboja kroz kompoziciju vlaka sve do njezina čela, Svete lokomotive. „Tko upravlja lokomotivom, upravlja svijetom“, smatraju putnici, a pri tome misle na diviniziranog izumitelja ovog željezničkog perpetuum mobila – Wilforda (Ed Harris). Ključni Curtisov pomagač u pokušaju da se dokopa Wilforda bit će ovisnik Nam koji uz asistenciju kćeri otključava jedna po jedna vrata vagona i omogućava Curtisu i njegovim sužnjima koje mori glad napredovanje kroz vagonske razrede i društvene staleže (vojnike, pomoćno osoblje, nižu i srednju klasu, zlatnu mladež, dokone buržuje i bogate starce, sve do samih stupova društva). Među njima je i iritantna Wilfredova pomoćnica i glasnogovornica Mason (Tilda Swinton) koja je sklona brzom mijenjanju strana te nemilosrdni tjelohranitelj i ubojica (Vlad Ivanov).  Iako neće posegnuti za revolucionarnim parolama kao npr. „Putnici svih razreda, ujedinite se!“, Curtis, Nam i drugi vagonaši uspješno će obijati vrata po vrata – iza ponekih će ih dočekati grozna iznenađenja, poput krvoločne armije naoružane sjekirama te usprkos jakim Wilfridovim snagama dospijet će dalje nego ijedan revolucionar prije njih.

Naravno, nije potrebna osobita gledateljska pronicljivost da bi u Bongovu vlaku u snijegu prepoznali alegoriju novog starog društvenog poretka, mračnu viziju svijeta jasno i jezivo socijalno stratificiranog, od prezrenih na svijetu do društvene elite koja se guši u sušiju i veliča velikog vođu, točnije vlakovođu. No, ono što ovu kritiku izrabljivanja i autoritativnog modela vlasti čini iznimnom jest što nije realizirana poput filmskog hardcore arta, eseja ili manifesta, već kao akcijska ekstravaganca epskih proporcija. I to iz ruke vizualno i narativno rijetko talentiranog redatelja. Bongovi su vizuali fantastični i malo se što u suvremenom Hollywoodu može s njima mjeriti, istovremeno likovi su mu bogati i upečatljivi, a naracija precizna i koherentna, no ono što će gledatelju naviklom na filmski diskurs zapadnog kruga moguće zasmetati jest manjak suptilnosti u prenošenju ideja i poruka – stilom karakterističnim za velik dio suvremenog azijskog filma sve je ovdje izrečeno jasno i glasno, do posljednjeg odvratnog detalja, a zatim još i ponovljeno. Ukratko John Ford bi pokrio i ono preostalo zdravo oko od užasa, no ako gađanje porukama ravno među oči prihvatite kao stilsku konvenciju,  očekuje vas rijetko atraktivan i nepredvidljiv filmski doživljaj u kojemu Bong iznenađujuće vješto spaja obrasce eksploatacijskog filma s pretenzijama art filma, bizarno ali donekle skladno miješa registre horora i komedije, te se zabavno poigrava žanrovskim konvencijama; primjerice akcijski krešendo koji je u holivudskom filmu rezerviran za finale ovdje se odvije u prvoj polovici filma, dok kao uvod u rasplet služi potresna ispovjedna scena glavnog lika, prava provala emocija u trenutku kad im se najmanje nadamo. Hrabro i moćno.

I baš kao što na režijskom planu uspiješno miksa registre, tako isti postupak ponavlja i prilikom castinga koji se može opisati kao najbolje od svih svjetova, onog holivudskog filma (Chris Evans, poznatiji kao kapetan Amerika), televizije (Alison Pill iz „Newsrooma“), tu je i nekoliko britanskih art glumaca (Tilda Swinton, John Hurt) te, dakako, predstavnik domaćina Koreje (kuler Song Kang-ho, Bongov stalni glumac). Kombinacija je šašava i neočekivana, ali vrlo dojmljiva. Posebno se to odnosi na Chrisa Evansa za kojega sam u recenziji prvog „Kapetana Amerike“ ustvrdio da nema trunke karizme pa ovaj put moram sam sebe demantirati, ne znam što mu se desilo, ali u „Snowpierceru“ Evans itekako pokazuje da ima mojo. Vjerojatno je najupečatljiviju ulogu napravila Tilda Swinton, iako ne mogu reći da sam baš uživao u toj glumačkoj grotesci, za razliku od preslatke Alison Pill koja je doduše podjednako karikirana, ali mnogo simpatičnija.

No, ako je netko dobio priliku za kreativno dokazivanje, onda je  to scenograf Ondrej Nekvasil i njegova ekipa koji su u svakom vagonu dizajnirali sasvim novi svijet i pri tome nisu štedjeli na mašti što je Bongu omogućilo da unutar skučenog prostora realizira pravi vatromet vizualnih senzacija svih vrsta. Slično vrijedi i za vizuale vanjskog svijeta okovanog ledom, te uzbudljive kadrovi prolaska vlaka kroz zaleđene grebene.

Južnokorejske akcijske ekstravagance tradicionalno nisu za svakoga, ponajmanje za tankoćutne gledatelje kojima bi dobro došlo upozorenje slično onom obaveznom u reklamama za lijekove:, iako ni „Snowpiercer“ nije lišen ponekog prizora od kojeg biste najradije svrnuli pogled, upozorenje bi ovaj put bilo korisnije onima koji u kino idu samo radi žestoke akcije i krvavih sadističkih prizora. Mogli bi se razočarati jer „Snowpiercer“ nudi mnogo više od toga.  (SAPERLOT 8/10)

• Tweet
• Pin It