Ah taj neodoljivi šarm kretenizma!

• Tweet
• Pin It

Ah Adam Sandler. Kadgod je na tapetu on i njegov suptilni i sofisticirani zahodski humor požalim što je NG Tomljanović (privremeno) okačio gadovske kopačke o klin pa me ne može podjebavati ispod teksta o najnovijem Sandlerovu remek-djelu. Uglavnom, ja sam se kao sandlerofil autao još na samim počecima ovog sajta i to u prvoj recenziji koja je ovdje dobila jednu zvjezdicu i tako bar donekle opravdala naše ime i brand. No kolikogod Sandler zadnjih desetak godina snima strahovite strahote, ja ću mu uvijek dati šansu.

Naime, njegovi se filmove iz „zrele“ faze mogu podijeliti na one koji su samo grozni („Grown Ups I&II“, „Jack & Jill“, „Just Go With It“…) i one koji su toliko loši da su zapravo skoro-pa dobri (kao npr. ubitačno grozni a urnebesni „That’s My Boy“ iz 2012.). E sad, kad vam to o Sandleru kaže netko tko prema njemu još uvijek gaji kakvu-takvu simpatiju (NG Tomljanović bi vjerojatno rekao da je to i nešto više…), onda si možete misliti što o njemu i njegovom opusu misle tzv. „ozbiljni“ kritičari. No, publika, pogotovo američka je nešto drugo i Sandlerovi filmovi još uvijek uglavnom zarađuju, a fanova očito ima i među Netflixovim menadžerima koji su ga uzeli kao prvu veliku akviziciju u svom iskoraku u filmsku produkciju, nakon iznimno uspješne televizijske. Vestern parodija „The Ridiculous 6“ prvi je od četiri naručena Sandlerova projekta za Netflix koji mu je za za njega iskrcao sasvim pristojan budžet od 60 milijuna U$D.

U koju se od dvije gore navedene Sandler kategorije uklapa dakle naša vrijedna šestorka? Teško pitanje. Odgovor bi bio negdje između. Naime, film svakako jest grozan, o tome nema zbora, ali nazire se tu ipak neko zrnce trasherskog šarma da bi mogao aspirirati u ovu drugu kategoriju, toliko-loših-da-su-dobri Sandlerovih uradaka, da ne kažem isprdaka. Vestern parodije nisu novum, dapače, ali su oduvijek klizav teren. Povjest pamti uspješne, poput Mel Brooksovih „Blazing Saddles“, ali i sasvim promašene poput preklanjskog „A Million Ways To Die In The West“ Setha MacFarlane-a. Ova je naravno sasvim promašena, ali opet s druge strane…

Sandler je ovdje Tommy, bijelac kojeg su odgojili Indijanci pod imenom White Knife, iz očitih razloga njegove ekstremne spretnosti s raznim vrstama čakija. Kad se odjednom pojavi njegov davno izgubljeni otac Frank (Nolte), stari bandit kojeg vrlo brzo otmu članovi njegove stare bande, Tommy kreće za njima ne bi li oslobodio starog. No, već u prvoj prašnjavoj selendri naleti na dva lika za koje se ispostavi da su mu braća po ocu. Stari je Frank očito sijao djecu posvuda, pa se ubrzo oformi šestorka iz naslova sastavljena od njegovih međusobno i rasno i karakterno i na svaki drugi način različitih sinova. To su uz Sandlera i priglupi Meksikanac s magarcem, Ramon (Schneider), zatim „usporeni“, infantilni Lil’ Pete (Lautner), pa crni pijanist Chico (Crews), mutavi pustinjak Herm (Garcia) i konačno, vječno pripiti bivši agent tajne službe  Danny (Wilson).

U potrazi za zajedničkim ocem oni po Divljem zapadu pljačkaju banke (da bi skupili pare za njegov otkup) i sukobljavaju se s bandom nekakvih jednookih kretena, a ti su tek posebna priča. Film je, kao i obično, pretrpan forama (Sandler je suscenarist), samo što su one rijetko ili gotovo nikad duhovite, a gotovo uvijek neukusne i krajnje politički nekorektne. I u tom grmu upravo leži zec – u današnje doba nepodnošljivog PC (political correctness) terora, kad više ne možeš otvoriti usta bez da si nekog ozbiljno uvrijedio, ovakav anarhoidni kretenizam koji nehajno sere po svima i svemu ima neke svoje čari.

Sandler je, kao i obično ugurao u film hrpetinu svojih beznadno neduhovitih frendova, bilo komičarskih aspiranata bilo tragičnih has-been-a (Spade, Schneider, Zahn, Lovitz…) od kojih neki i nemaju karijere izvan njegovih filmova (kao npr. zastrašujuće netalentirani Nick Swardson ili pak Vanilla Ice koji ovdje igra ni više ni manje nego Marka Twaina). No, ono što je bizarno je da u Sandlerovim filmovima već godinama nastupaju i mnogi tzv. ozbiljni glumci (ovdje sad već standardni Sandlerov sidekick Steve Buscemi plus Harvey Keitel, John Turtrurro pa i Nick Nolte).

Uglavnom, sve se to zapravo ne da prepričati – treba se naprosto vidjeti da bi se povjerovalo, no oprez, „The Ridiculous 6“ je opasan nuklearni otpad u gledanje kojeg se ulazi na vlastitu odgovornost. A ako vas i uspije povremeno nasmijati, kiselo ili iskreno, prijateljski vam savjetujem da to ne priznate nikome, a najmanje NG Tomljanoviću…  (3/10)

Foto/video: Netflix

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It