Najgori film u karijeri Wernera Herzoga
| Kraljica pustinje / Queen of the Desert, SAD, Maroko, pustolovna drama, 128 minuta |
|---|
| Redatelj: Werner Herzog |
| Uloge: James Franco, Nicole Kidman, Robert Pattinson, Damian Lewis, Jenny Agutter, Holly Earl, David Calder, Mark Lewis Jones, Jay Abdo |
Svatko tko se ikad bavio pisanjem kritika zna koliko je teško pisati o radu nekog umjetnika kojeg jako volite. Jer kako bar donekle objektivno i racionalno opisati ono što vas vrlo često na potpuno iracionalan način oduševljava? No, postoji zadatak od kojeg još više boli i glava i duša – recenziranje promašaja vama omiljenog autora.
Pa da otkrijemo karte odmah u startu – „Kraljica pustinje“ vjerojatno je najgori film u karijeri Wernera Herzoga (riječ ‘vjerojatno’ je tu samo zato jer analni recenzent nije gledao sva 63 filma koje autor potpisuje, nego negdje oko 55). I što je najporaznije, za razliku od dosadašnjih dugometražnih igranih promašaja, koji su to bili upravo zbog pretjerane bizarnosti, glume…i manje-više svega ostaloga („Bad Lieutenant: Port of Call New Orleans“, „Invincible“), „Kraljica“ je grozna zato što je nešto najbliže dosadnom holivudskom mainstream biopicu što je Herzog napravio u 50 godina rada.
Gertrude Bell, britanska istraživačica i znanstvenica dubokog džepa koja je početkom 20. stoljeća uzduž i poprijeko danas bi se reklo ‘mapirala’ Bliski Istok i živeći s Beduinima s jedne strane zaslužila njihovu pažnju i povjerenje, a s druge pristojno rečeno ‘omogućila’ matičnoj Velikoj Britaniji bolji uvid u situaciju u njihovim i susjednim kolonijalnim posjedima, zaista je zanimljiva tema za film. Vjerojatno i zbog današnje političke situacije u toj regiji, Herzogu nije bilo teško naći financijere za biopic o ženi koja je između ostaloga svojim perom iscrtala granice današnjeg Iraka (usput je pomogla dovesti i kralja Faisala na vlast), što u konačnici itekako ima veze i s pojavom ISIL-a. S obzirom na to da je film koštao 36 milijuna dolara, a zasad je u godinu dana distribucije (unatoč zvjezdanoj glumačkoj postavi; vjerojatno bi svaki glumac u svom životu htio jednom glumiti kod Woody Allena i Wernera Herzoga) vratio samo jedan, sigurno i producente filma boli i duša i glava…
Još od njegovog početka gotovo ništa u filmu ne funkcionira. Izbotoksirana 48-godišnja Nicole Kidman uvjerljiva je u ulozi 20-godišnje znatiželjne britanske istraživačice Gertrude Bell, koliko je i u „Beverly Hills 90210“ bila tada 30-godišnja Gabrielle Carteris u ulozi školarke Andree Zuckermann. Prvih pola sata filma čisti je ljubić s mnoštvom zamornih ‘hoće li se-neće li se poljubiti’ scena između Kidmanice i Jamesa Franca (glumi nekog službenika britanske ambasade u Teheranu), koji iz nepoznatog razloga stalno ima identičnu cerekajuću grimasu. Onda kreće ‘avantura’ koja podsjeća na one Daenerys Targaryen, samo bez specijalnih efekata i zmajeva. I zgodnih polugolih ljudi. Dakle, Gertrude je u pustinji na devama s par arapskih pratitelja. Onda odjednom dođu neki konjanici, malo pucaju u zrak, kažu da su ih zarobili, odvedu ih nekom autoritetu, kojeg Gertrude zašpreha, da bi ih na kraju pustili. I tako jedno 3-4 puta. Niti u jednom trenutku filma ne znamo koji su zapravo razlozi zbog kojih Gertrude ide na ta putovanja, što ona točno na njima radi, a što je najgore, ni u jednom trenutku nemamo osjećaj da su ona zaista uzbudljiva, avanturistička, opasna… Dakle, nema pješčanih oluja, zmija, otrovnih pauka, nedostatka vode, pa čak niti nasilnih primitivnih muškaraca. Samo puno zamišljenih pogleda u pustinjska prostranstva i unutarnjih monologa posvećenih muškarcima s kojima nije mogla ostvariti ljubavnu vezu. Nažalost, usprkos Herzogovim iskustvima snimanja filmova na svim kontinentima svijeta, ni ta pustinja nije dočarana na vizualno impresivan način, nego sve izgleda kao neka TV serija iz sredine 80-ih, recimo „Shogun“. Za razliku od spomenutog proizvoda tu nema ni jastučenja, iako je ubačena potpuno nepotrebna scena praktički golog Kidmaničinog namakanja u pokretnoj kadi. Ne smijemo zaboraviti ni tragikomično pojavljivanje Roberta Pattinsona u ulozi ni manje ni više nego Lawrencea od Arabije (da, to izgleda upravo tako kako i zvuči…). A ako to dosad nije bilo jasno, iako se u filmu radi o uobičajenoj Herzogovoj temi – fanatičnom, neshvaćenom pojedincu koji želi ostvariti neki svoj, ‘normalnim’ ljudima besmisleni i nemogući cilj, naglasimo još jednom da u „Kraljici pustinje“ nema ni ludila, ni strasti, ni bizarnosti. Samo beskonačna dosada.
Na kraju ostaje pitanje što bi Herzogu da se upusti u ovakvu akciju? Redatelju njegovog statusa ne treba umiljavanje Holywoodu, a sumnjamo da je toliko nerealan da je mislio da je ovo njegova šansa za Oscara. Ostaje samo jedna moguća teorija – ona ultimativnog autorskog filmskog turizma. Naime, već dulje vrijeme čini se da Herzog bira projekte po logici ‘baš bih mogao malo otputovati tamo, tamo nisam još bio’ (vidi segment „My Son, My Son…“ bez ikakvog smisla snimljen u Peruu), pa mu se nakon boravka u Sahari za vrijeme snimanja „Fata Morgane“ u davnim 70-ima, prohtjelo vratiti malo u pustinju („Maroko i Jordan? Može, zašto ne! Da vidimo što bi se moglo tamo snimati…“). Ako je stvarno tome tako možda je i vrijeme da se gospon Stipetić vrati u jednu od rijetkih zemalja u kojoj još nije nije snimio ni kadra (da se podsjetimo, bio je i u Sloveniji, za potrebe „…Woodcarver Steinera“). Onu iz koje je potekao – Hrvatsku. (3/10)
Foto/video: Benaroya Pictures
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
