Triler ovisan o vremenskoj prognozi

• Tweet
• Pin It

Scenarij „Zatočenih“ već nekoliko godina cirkulira Hollywoodom i na glasu je kao big thing, a među zainteresiranima su bili Bryan Singer i Leonardo DiCaprio pa je zapravo neobično što je na kraju završio kod Denisa Villeneuvea, kanadskog režisera s francuskog govornog područja koji reputaciju duguje filmu „Incendies“, nominiranom i za Oscara u kategoriji stranog filma. „Zatočene“ su njegov holivudski debi, a sudeći prema reakcijama većine kritičara, a ni utržak na box officeu nije loš (film je u svjetskoj distribuciji već dosegao 77 milijuna dolara), Villeneuve će se u Hollywoodu duže zadržati.

Prije odlaska u kino, dobro je obratiti pažnju na trajanje “Zatočenih”, naime 153 minute nekad se mogu pretvoriti u vječnost. A iskustvo govori da filmovi od dva i pol sata zapravo rijetko uspiju opravdati takvo trajanje, no isto tako, priznajem, kada su dobri, često su jako dobri. Na žalost, film Denisa Villeneuvea, ne spada u drugi dio rečenice. A na početku se uopće nije tako činilo. Uvodni dio filma u kojem pratimo dvije obitelji iz nekog manjeg grada u unutrašnjosti tijekom društvnog posjeta za Dan zahvalnosti, scene koje nas pripremaju za nešto grozno što će se uskoro desiti, a zatim i sam neobjašnjiv nestanak dviju djevojčica, doista je fantastičan. Miran, tih, toliko jednostavan i običan da u kontekstu događaja koje tek naslućujemo biva ekstremno jezovit. I već u njima u glavnim su ulogama dva najbolja protagonista ovog filma: sjajni snimatelj Roger Deakins (najpoznatiji po suradnji s braćom Coen) te najčešći i najuspješniji specijalni efekt u povijesti filma – kiša. Kiša, najčešće kao iz kabla, idealna je dramaturška štaka svakom filmu koji nije siguran u sebe pa tako i ovdje radi sjajan posao, doduše ne toliko sjajan kao u „Sedam“ Davida Finchera gdje curi gotovo čitav film, ali ipak itekako zgušnjava atmosferu kad je najpotrebnije, na početku i na kraju filma.

Problem nastaje kad kiša prestane. A tada počinje glavni dio filma, onaj u kojem policijski detektiv Loki (nemam dojam da je scenarist maštovitog prezimena Aaron Guzikowski imao na pameti onog Thorovog Lokija) usprkos sjajnoj reputaciji ne uspijeva pronaći djevojčice pa otac jedne od njih, odluči uzeti stvari u svoje ruke. Točnije odluči u svoje ruke uzeti mladića kojeg je policija prvo osumnjičila, a zatim pustila iz pritvora. Hugh Jackman u ulozi Kellera Dovera predstavlja dramsku i emotivnu osovinu filma, a preko njega se prelama i osnovna moralna potka: do kuda ste spremni ići kako biste zaštitili one do kojih vam je stalo? Postoji li granica i jeste li je spremni prijeći? Problem je, međutim, u tome što je za ovako zahtjevno postavljen lik ipak potreban glumac nešto većeg raspona od Jackmana. Iako dominira kadrom i ne nedostaje mu osobnosti, Jackman kao da zna odsvirati samo jednu notu, toliko bijesnu i glasnu da imam dojam kako nitko u publici ne bi niti trepnuo da mu povremeno iskoče i one Wolverinove čelične kandže. No, ipak ne uspijeva izazvati gledateljevu empatiju, a to nije baš dobra vijest ako vam je ostalo još sat  i pol do kraja filma.  No, dobro u prvih sat i pol sve još nekako dobro ide, kišnom čovjeku Villeneuveu mora se priznati da je zajedno s Deakinsom uspio izgraditi dojmljivu atmosferu i sve dok nije započelo gomilanje trešerskih motiva, poput zmija zaključanih u kovčege s dječjom odjećom ili svećenika koji u podrumu drži leš navodnog serijskog otmičara djece, i petparačkih tvistova gledao sam film s velikim interesom. A onda je uslijedilo spomenuto finale dostojno Štimčevog završetka kvalifikacija za Brazil, sve sami lažnjak do lažnjaka zamotan u pretencioznost razotkrivanja mračne strane Američkog sna i(li) sadizma ljudske prirode, dostojnu štajaznam, recimo jednog Iñárritua („Babel“). Samo finale u kojem doznajemo motivaciju otmičara koji ratuje protiv Boga, toliko je pak neutemeljeno i nestvarno da sumnjam da se gledatelj na njemu zadrži duže od početka odjavne špice. No, ako „Prisoners“ nešto doista uvjerljivo demonstriraju ona je to kako fulati čisti zicer jer ovdje je propuštena prilika da se snimi zaista velik film. Šteta, nije mu mnogo nedostajalo.

A najbolji primjer kako je to odlično moglo ispasti jest Jake Gyllenhaal koji se suočio s likom koji je zapravo nalik samom filmu, dobro upakiran prazan skup, pa je ipak uspio od njega bez puno afektacije i s tek jednim vidljivim glumačkim pomagalom – tikom žmirkanja – učiniti rijetko zanimljiv lik. Loki je tih ali cilju posvećeni detektiv koji ima tu neku finu nenametljivu empatičnost i toplinu i, kao sušta suprotnost Jackmanovu bijesnom Kelleru, do cilja teži doći na ajmo reći „pravi način“. To bi mu moglo donijeti i nominaciju za Oscara što uopće ne bi bilo nezasluženo. Ima tu još jakih glumačkih imena, ali ma koliko može zvučati glupo reći da u filmu od dva i pol sata Maria Bello, Viola Davis, Terrence Howard i Melissa Leo nisu imali dovoljno prostora, ipak je baš tako.

Uglavnom, iako je očigledno da je još nesiguran u vođenju glumaca i pomalo se muči s tajmingom, Villeneuve je režiser koji nije lišen ukusa, spreman je odigrati neholivudski hrabar potez i zna kreirati dobru atmosferu (a bogme i atmosferilije) pa bi uz malo zanatskog brušenja mogao prerasti u ime koje se piše iznad naslova. No, za sada to su tek dobre želje i pozdravi ne baš tako nemilosrdnog gada. (KAP PO KAP 6,5/10)

• Tweet
• Pin It