Teorija zavjere na 500 metara ispod mora
| Smrt u dubini / Pioneer, Norveška, Njemačka, Švedska, Francuska, Finska, 2013., triler, 111 minuta |
|---|
| Režija: Erik Skjoldbaerg |
| Uloge: Aksel Hennie, Wes Bentley, Stephen Lang, Jonathan LaPaglia, Stephanie Sigman, Jorgen Langhelle |
Zakriljen kabanicom tzv. skandinavskog noira koji je apsolutna europska senzacija posljednjih godina, a kojeg zapravo čine danska i švedska kinematografija, u visoko se filmsko društvo ipak povremeno uspije prošvercati i poneki norveški naslov, iako nema ni izbliza tako bogate reference. Vrhunac ovog uspješnog švercanja ovogodišnja je nominacija za Oscara filma „Kon-Tiki“, dok lokalno fenomen možemo pratiti po sve češćim ukazanjima Norvežana u domaćim kinima.
„Smrt u dubini“ („Pioneer“), koji se prikazuje u kinu Europa, koristi već prepoznatljivi format danskih uspješnica, triler s naglašenom političkom pozadinom, ali ide i korak dalje, priča je inspirirana istinitim događajima, a interpetacija zbivanja žešće koketira s teorijom zavjere, što i ne čudi kad se priča vrti oko nafte, točnije nalazišta nafte i plina koja su Norvežani otkrili početkom osamdesetih godina u Sjevernom moru. Budući da nemaju tehnologiju za polaganje plinovoda na velikim dubinama uskaču tehnološki superiorni Amerikanci koji između ostalog sudjeluju i u pripremi ronioca za ovaj duboki pothvat. Prilikom probnog urona iskusni ronioc Petter zakratko izgubi svijest, a tijekom tog blackouta njegov brat ostane bez kisika i umre. Petter se ne može pomiriti s objašnjenjem kako je riječ o nezgodi te započinje vlastitu istragu.
Siže zvuči zanimljivo, no film je to tek djelomično. Najjača referenca u karijeri redatelja Erika Skjoldbaerga je „Insomnia“, triler kojeg je malo tko izvan Norveške vidio, no zato smo svi gledali američki remake u režiji Christophera Nolana. Kako originalni norveški film nisam imao priliku gledati ne mogu suditi, no vijest da George Clooney i njegov producent Grant Heslov pregovaraju oko prava za ovaj novi Skjoldbaergov film s namjerom da naprave američku verziju, mogla bi biti signal kako dotični radi filmove koji itekako imaju potencijala, ali tek kada ih režira netko drugi.
Nije njegov „Pioneer“ posve loš, Skjoldbaerg je ubo jako vruću temu i milje, tijekom cijelog filma želio sam saznati nešto više o tome kako se polažu te cijevi, koje opasnosti vrebaju ronioce, na koji način se zemlje partneri nadmeću za podjelu plijena i još mnogo drugih stvari. Neosporno je background ovakvih operacije trilerski uzbudljiv, no umjesto toga film nudi tek jednu mini teoriju zavjere o mogućem trovanju ronioca nekakvim plinom koja bi čak i za ovakve naftne zavjere uvijek spremnog F. Williama Engdahla uljuljkala u dremež. Bacajući sve karte na Petterovu potragu za dokazima trovanja režiser neoprezno propušta mnogo veće i uzbudljivije dramske prilike. Šteta, tim više što nije bez vizualnog dara, razdoblje osamdesetih je scenografski i kostimografski uvjerljivo dočarano, a poneki podvodni prizor iznimno je atraktivan.
Najveći dio glumačkog posla pao je na nejaka pleća Aksela Hennieja, kojeg znamo iz još jedne norveške uspješnice koju smo imali prilike pogledati u našim kinima, prilično glupave ekranizacije Joa Nesboa „Lovci na glave“, dok mu diskretno sekundiraju gosti iz Amerike Wes Bentley i Stephen Lang. (ČEKAJUĆI RIMEJK 6/10)
