Kako se Liam Hemsworth igrao špijuna

• Tweet
• Pin It

Prvih 45 minuta „Paranoje“ čekao sam da konačno započne ta priča o teoriji zavjere i elementima paranoje kao što sugerira naslov filma, no kako se to nije dogodilo, preostalih sat vremena proveo sam razmišljajući kako se, eto, čak i Hollywoodu može dogodit da, onako kako u bolnicama ponekad zamijene novorođenčad, pobrkaju dva filma, odnosno zamijene njihove naslove. No, nema veze, sve što trebam jest prepoznati neki nadolazeći film prema naslovu koji je zapravo trebao dopasti ovaj koji sam gledao. Za sada sumnjam na „Crna ovca: Nevolje sinka Janka“, „Dvostruku igru 2.0“ ili sasvim banalno „Prisluškivanje: Next generation“…

A što se pak „Paranoje“ tiče, riječ je o novom filmu Roberta Luketica, filmaša koji je odlično startao s komedijom „Plavuša s Harvarda“, no nakon toga ima ujednačeno prosječnu karijeru bez značajnijeg iskoraka pa će se i „Paranoja“ sasvim lijepo uklopiti u filmografiju. Riječ o filmu koji od naslova, preko početnih kadrova pa do samoga kraja stalno obećava nešto što odmah zatim propusti ispuniti: paranoični triler, napetost, opake korporativne igre, obračun glumačkih teškaša, moralistički obračun s pohlepnim kapitalizmom. You name it. Glavni je lik mladi IT stručnjak Adam Cassidy (Liam Hemsworth) koji ne uspije impresionirati šefa prezentacijom novog softverskog rješenja za smartphone, a kad dobije otkaz povede cijelu ekipu u klub i spiska 16.000 s korporativne kartice. Već sljedećeg dana taj isti šef i vlasnik softverske kompanije, Wyatt (Gary Oldman), daje mu izbor: ili tužba zbog pronevjere ili će za njega špijunirati konkurenta, Wyattovog bivšeg partnera, a sada ljutog neprijatelja Jocka Goddarda (ćelavi Harrison Ford) i dobiti honorar od pola milijuna dolara. Naravno, da je Cassidy donio ispravnu odluku ne bi bilo ni filma pa ga već za koju minutu gledamo kao uspješnog mladog zaposlenika Goddardove tvrtke Eikon koja je na tragu revolucionarnog novog mobitela. Cassidyju na ruku ide što je i prije dolaska u Eikon započeo vezu s njihom direktoricom marketinga Emmom (Amber Heard) koja će mu poslužiti da lakše dođe do nekih informacija. I tu bi trebalo postati uzbudljivo. Ali ne postane. A ni kasnije.

Zašto je tako, postoji više razloga, od kojih mi se čine najvažniim tri. Prvi je da je Luketic izvan komedije prilično nekompetentan redatelj pa se nije u stanju dosljedno držati odabranog stila, stoga film povremeno ispada iz brzine, na trenutke se zateknemo u tinejdžerskom filmu ili kakvoj TV drami. Podjednaki je problem banalan i neuvjerljiv scenarij koji, lišen i najmanjih natruha mašte, inovacije, dosjetke i preokreta, vrhunac špijunske atmosfere postiže postupcima iz repertoara Ive Sanadera: vađenjem baterija iz mobitela. A treći je razlog što su autori procijenili da sve to skupa uopće nije važno dok god imaju mladu zvijezdu Hemswortha („Igre gladi“) kojem samo treba dati dovoljno prilika da skine majicu (ozlojeđeni Matthew McConaghey, navodno, otkako je vidio film nije izašao iz teretane), međutim Luketic je opet promašio film: možda bi mu kalkulacija išla na ruku da je riječ o komediji, ali triler je muški žanr, a muški gledatelji većinom ne padaju na muški torzo, ali zato jako cijene ako junak filma nema manji IQ od svog smartphonea.

Uz sve navedeno, „Paranoja“ na početku pokazuje ambiciju da kaže nešto o onoj glasovitoj „Greed is good“ Gordona Gekka, no teško je raditi moralku o pohlepnom kapitalizmu kad imate glavni lik koji se od negativaca razlikuje samo po tome što je od njih nesposobniji pa i njegova spoznaja o tom groznom svijetu korporacija ne proizađe iz osobnog etičkog kodeksa već iz osobnog neuspjeha. Među pluseve može se upisati tek u današnje dobar neočekivana i doista rijetka pohvala neambicioznosti, doduše slutim da se to autorima, šlampavima kakvi jesu, sasvim nehotice omaklo, ali ipak se piše.

Iako filmu s ovakvim scenarijem ne bi pomogao niti mnogo bolji lead od Hemswortha, ovaj je uglavnom odmagao, njegovo igranje špijuna prozrela bi i djeca u vrtiću. Zgodan, čulnih usana i dobro opremljen bicepsima, taj klinac nema baš nikakve glumačke energije pa ga pojede tko god mu se nađe u kadru, čak i neatraktivni sidekick kojeg igra Lucas Till. Podjednako je grozna i Amber Heard čiji lik pati od potpune nekonzistencije i uspijeva prijeći put od hladnokrvne žderačice muškaraca do zaljubljene šiparice u svega sat i pol. Naravno, spomenuti teškaši, Harrison Ford i Gary Oldman, pored ovih netalentiranih klinaca doimaju se kao da su s druge planete, no od sudara takvih glumaca i zakletih filmskih nemesisa ipak očekujemo nešto više od dvije kratke i ni po čemu posebno nadahnute scene međusobnog podjebavanja. U filmu bez ijednog simpatičnog lika, dojam donekle ipak popravlja Richard Dreyfuss u minijaturi bolesnog oca glavnog junaka. Nakon „Paranoje“ Harrison Ford trebao bi ozbiljno razmisliti o promijeni agenta jer ako nastavi redati neuspjehe (već su „Kauboji i izvanzemaljci“ bili loš znak, ovaj je još gori, a nekako mirišemo i treći, pod nazivom „Ender’s Game“) ni „Indiana Jones 5“, niti „Ratovi zvijezda 7“ neće mu pomoći da dostojanstveno ode u zasluženu mirovinu. (PAZI, PARANOJA 3/10) 

• Tweet
• Pin It