Mediteranska biseks bajka s pjevanjem i porodom
| Otok ljubavi, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Njemačka, Švicarska, 2014., komedija, 90 min |
|---|
| Redatelj: Jasmila Žbanić |
| Uloge: Ariane Labed, Ermin Bravo, Ada Condeescu, Leon Lučev, Franco Nero, Branka Petrić, Jelena Lopatić, Bojana Gregorić |
Pjesma koja se kao lajt motiv ponavlja u filmu „Otok ljubavi“, svojevrsna himna padu komunizma Scorpionsa „Wind of Change“, u novom filmu Jasmile Žbanić ima neke sasvim druge konotacije. Iako iskorištena kao čisti camp začin i izvor zajebancije kada je na kariokama izvodi Ermin Bravo, ona ipak u podtekstu govori i o pokušaju redateljice da nakon dva straightforward filma koji su joj donijeli svjetsku slavu, naravno riječ je o „Grbavici“ i „Na putu“, unese promjene u svoj, kako se ono lijepo kaže, stilski izričaj. Prvo je prošle godine snimila enigmatski film esej „Za one koji ne mogu da govore“ koji su kritičari ili ignorirali ili pak trošili jako puno kompliciranih rečenica da kažu kako je to eto zanimljiv, ali ne osobito uspješan eksperiment. A nešto slično događa se i s ovim najnovijim Žbaničkinim pokušajem da vind of čejndž zahvati i njezinu filmsku poetiku.
„Otok ljubavi“ za ove je prostore posve neobično sklopljena produkcija s podjednako neobičnom pričom i još više zbunjujućim registrom u kojem je ona ispričana. Naime, film o ljubavnom trokutu u kojem se mladi bračni par tijekom ljetovanja u Rovinju zatječe s djevojkom Florom, ispričan je u bizarnim kempovskim stilom koji bismo mogli opisati bosanskom inačicom Almodovoara, pri čemu je zanimljivo primijetiti kako je Žbanićki bolje uspjelo dočaravanje camp ugođaja, nego scene koje bi trebale biti duhovite, u čemu inače filmovi s BiH pedigreom lako poentiraju.
Liliane (Ariane Labed) i Grebo (Ermin Bravo) provode ljetni all inclusive odmor na hrvatskoj obali, ona je Francuskinja u visokom stupnju trudnoće, a on Sarajlija koji se prema njoj odnosi s mnogo pažnje. Nemir, međutim, unosi djevojka Flora (Ada Condeescu) koja privlači pozornost oboje partnera i svaki se s njom individualno upušta u erotsku vezu. Štos je u tome što je Flora kod Liliane probudila staru ljubavnu strast iz mladenačkih dana, dok Grebo nesvjestan supruginih bi sklonosti samo želi iskoristiti priliku koja mu se pruža na dlanu. Tu je, usput, i lokalni pjevač (Leon Lučev) s izraženom sklonošću prema marihuani i blagom naklonošću prema muškarcima, to jest prema Grebi. Naravno, problem nastaje kad, upravo u trenutku dok Flora i Lilian ostvaruju referen iz pjesme, „Take me to the magic of the moment on the glory night“, u sobu upada Grebo i eto belaja. Srećom, ova mediteranska biseks bajka nalazi načina da stvari ne završe kao na beogradskoj gay paradi.
Nakon što joj scenarij nije prošao na domaćem fondu, Jasmila je u Živa produkciji pronašla hrvatskog producenta te ga predala na natječaj HAVC-a na kojemu je prošao i prije godinu-dvije izazvao nešto nervoze kod dežurnih nacionalnih dušebrižnika. To joj je bilo dovoljno da na kraju ipak sklopi vrlo solidnu hrvatsko-bosansko-njemačko-švicarsku koprodukciju s međunarodnim castom i jako kvalitetnim suradnicima iza kamere, posebno me se dojmio snimateljski rad stalne Jasmiline suradnice, Njemice Christine A. Maier. Ipak, scenarističke probleme nije uspjela riješiti niti uz pomoć bosanskog književnika s američkom adresom Aleksandra Hamona. Naime, priča o ljubavnom trokutu s tendencijom prema četverokutu unutar kojih se uspostavljaju gotovo sve moguće kombinacije itekako ima potencijala, ali za pripovjedanje u ključu camp komedije potrebno je ipak nešto više redateljskog umijeća i iskustva nego što ga Jasmila Žbanić u ovom trenutku ima. Ništa u njezinoj filmografiji nije ni nju niti gledatelje pripremilo na ovaj vind of čejndž, osim već ranije zamjetne redateljičine ambicije da pomiri ukus festivalske i one šire publike. Rezultat je, međutim, usprkos ponekoj simpatičnoj sceni ili glumačkoj minijaturi filmski čudnovati kljunaš koji nije zaživio na festivalima, a neće niti u kinima.
Iako pruža velik prostor glumcima, oni su redom tek solidni, grčka glumica Ariane Labed ostavlja dojam ledene kraljice koju niti nešto toplija Rumunjka Ada Condeescu ne uspijeva posve otopiti, Ermin Bravo čini se kao da je zalutao iz pogrešnog filma, no to i nije neka greška, to je takav film, uostalom isto se dogodilo i Francu Neru, valjda zbog godina, a pažljiviji će gledatelj u drugom planu možda zapaziti i Bojanu Gregorić koja se valjda i sama zatekla na ljetovanju tijekom snimanja filma pa slučajno upala u kadar.U svakom slučaju, nakon odgledanog filma, imam mnogo više razumijevanja za onu komisiju koja je filmu uskratila financiranje, nego za ovu koja mu je dala zeleno svjetlo. (NEKAD JE I CAMP SAMO TRASH 4/10)
