Zajebana baba ta Frances McDormand

• Tweet
• Pin It

„Svakog jutra kad se pogledam u ogledalo razmišljam da li da se ubijem ili obrijem“, svojedobno je ispričao veliki Bora Todorović, a sjetio sam ga se gledajući HBO-ovu seriju „Olive Kitteridge“, priču o životu žene koju razdire slična dilema. Serija započinje scenom pripreme samoubojstva u šumi, no zatim nas vraća 25 godina unutrag da bi se scena čiji vam ishod neću otkriti nastavila tek u samoj završnici četvrte, posljednje epizode. Između toga pratimo ono što slogan serije ovako najavljuje: “There’s no such thing as a simple life”, a taj simple life sazdan je od nekoliko epizoda iz života jedne zamalo obične žene, doduše zamalo obične zamalo opaljene, ali na onaj način na koji je puknut svatko od nas. Olive Kitteridge (Frances McDormand) postarija je profesorica matematike, stroga, naporna, puna mušica, s manjkom emocija i viškom malicioznosti. Vjerojatno vam taj dojam o njoj ne bi potvrdio i njezin suprug, apotekar Henry (Richard Jenkins), no ne zato što to ne bi mislio, već zato što je riječ o blagom i dobroćudnom tipu koji Olive dobro poznaje i ne uzima joj za zlo kad u smeću nađe čestitku koju joj je poklonio za Valentinovo uz objašnjenje kako ju je, ionako, pročitala.

Olive i Henry zajedno sa sinom Chrisom žive naoko jednostavnim životom u malom mjestu u okrugu Maine, rekao bi čovjek da se tamo ništa ne događa, no iako je riječ o dramskoj seriji koja više polaže na fina psihološka tkanja i podzemna strujanja nego na dramatične događaje, „Olive Kitteridge“ puna je mračnih tonova, prirodnih i neprirodnih smrti, bolesti, depresivaca, maničnih kompulzivaca, pokušaja samoubojstava i još mnogo čega drugoga. Usprkos tome, njezina je glavna atrakcija upravo taj kompleksan lik istovremeno razoružavajuće iskrene, ali i antipatično hladne i depresivne žene koja promiče ekranom s nekom čudnom tugom koja ponekad graniči s katatonijom da bi s vremena na vrijeme zablistala duhovitim, sarkastičnim komentarima u kojima ne štedi ni svoje najbliže, dok o onima koji joj idu na živce, a skoro svi joj idu, da i ne govorimo. O tome bi nešto više mogla reći Henryjeva apotekarska pomoćnica kojoj Olive zlobno nadijeva nadimak Mišica (Zoe Kazan) ili pak roditelji Chrisove supruge odbojnost prema kojima ne uspijeva sakriti niti na vjenčanju. S vremenom ćemo otkriti i moguće razloge Olivine emotivne i socijalne hendikepiranosti, možda je stvar u samoubojstvu oca dok je bila djevojčica, a možda i u nekonzumiranoj romansi koja također završava tragično, no najvjerojatnije je da konačnu dijagnozu ni Olive, baš kao ni bilo kome drugome, ne bi uspio postaviti niti najbolji psihijatrijski konzilij.

Snimljena prema istoimenom Pulitzerom nagrađenom romanu Elizabeth Strout, „Olive Kitteridge“ jedan je od nesumnjivih vrhunaca ovogodišnje televizijske produkcije, a najveće kredite za to mogu uzeti redateljica Lisa Chodolenko (poznata po zanimljivoj obiteljsko-ljubavnoj, lezbijsko-heteroseksualnoj dramediji „Djeca su dobro“) i ugledna scenaristica Jane Anderson. Njih dvije pronašle su način kako da knjigu sastavljenu od 13 priča u kojima je Olive Kitteridge povezni, no ne u svima i glavni lik, vješto pretoče u konvencionalniju, kronološki preglednu i zamalo posve linearnu naraciju. No, dok se taj dio posla čini kao superioran, ali ipak tek tehnički dramaturški zahvat, pronalaženje autentičnog registra iz kojeg će ispripovjedati priču mnogo je impresivniji pothvat. Isprva, čini se kao da je serija izašla iz kabanice Todda Solondza, mizantropičnog redatelja koji se proslavio filmom „Happiness“ u kojemu s ledenom hladnoćom promatra čemerne živote svojih junaka, no Chodolenko i Anderson pokazuju se kao nešto ambicioznije autorice nenametljivog no posve autentičnog rukopisa. Njih dvije diskretno zaviruju ispod površine svakodnevnog života takozvanih običnih malih ljudi te od prozaičnih kriški života garniranih naoko bez nekog upadljivog reda no s uvjerljivom unutarnjom logikom slažu bogatu žensku filmsku amerikanu kakvu baš i nemamo često priliku vidjeti.

Zahvaljujući njima, Olive dobiva priliku izrasti u mnogo zanimljiviju i psihološki kompleksniju junakinju nego što se isprva činilo, no iako ne treba štediti na pohvalama autoricama, teško bi projekt uspjio bez Frances McDormand (inače ovdje i u ulozi izvršne producentice) koja je ponovno našla neki svoj, osebujan način kreiranja uloge i u toj mjeri posvojila Olive da će je biti vrlo teško ikad više odvojiti od nje. Nakon čuvene trudne detektivke Marge iz „Farga“ ovo je njezina najbolja i najvažnija uloga u karijeri. Malo se novoga može reći o Richardu Jenkinsu koji igra njezina supruga Henryja, riječ je o glumcu toliko običnog izgleda (a i imena) da ga malo koji „obični“ gledatelj filmova uspijeva zapamtiti, no čak ni ta njegova neupadljivost ne može prikriti glumački intenzitet kojim ulazi u uloge i zbog kojeg je po svoj prilici redoviti izbor braće Coen, dok je u novije vrijeme zablistao u filmovima kao što su „The Visitor“ ili „The Company You Keep“. Kao višnja na šlag dolazi i topao nastup Billa Murrayja kao nesretnog bogataša u završnici serije. Ali to još uvijek nije sve, jer osim glumačkih doprinosa, podjednako dobro zvuči i ekipa koja se zatekla iza kamere, a u prvom je redu riječ o izvrsnom snimatelju Fredericku Elmesu, bivšem suradniku Davida Lyncha („Blue Velvet“, „Wild at Heart“), ali i o Carteru Burwellu, inače kompozitoru glazbe u gotovo svim filmovima braće Coen.

Uglavnom, iako je teza o premoći televizije nad američkom filmskom produkcijom već postala neviđeno otrcana, nakon mjesec dana u kojima se na redovnom kino repertoaru nije pojavilo ništa spomena vrijedno, teško je odoljeti a da se za njom ponovno ne posegne, a „Olive Kitteridge“ krunski je argument u njezinu korist. Riječ je doista o malom remek-djelu koje me zamalo navelo da ga opišem kao „malu priču o malim ljudima koja kao posuta nekim čarobnim prahom prerasta u novovjekovni ep o životu i svemu onome što ga čini tako čarobnim i zajebanim istovremeno – ljubavi, tuzi, žudnji, samoći, starenju i smrti“, ali kako ste još uvijek na stranici Nemilosrdnih gadova na kojoj se patetika nemilosrdno siječe prije nego ugleda svjetlo dana, pravite se kao da ovo potonje uopće niste pročitali. (SKLANJAJTE SE S PUTA IDE OLIVA LJUTA 9/10)

Foto/video: HBO

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It